Wednesday, February 23, 2011

Promjene ili kako do njih?


U biti, ljudi NISU SPREMNI na promjene. Ali ce ih situacija na to natjerati. Neko je to lijepo rekao, mi se ne radjamo sa moralom vec sa instinktom za prezivljavanje. Kada dodje do momenta da je u pitanju goli zivot, tada ce do promjene u pojedincu i doci. Tesko da ce neko biti toliko "moralan" da promjenu ucini ranije.

Promjeniti drustvo to je vec zadatak! Ovo ne moze doci od pojedinca samog po sebi, vrijeme proroka je proslo. S druge strane, kapitalizam nas je naucio kako se pusti stomak i kako se ulijeni u toploj sigurnosti. Do konkretne promjene u drustvu moze doci jedini inicijaciom od strane neke grupe gradjana. Ukoliko je ta grupa gradjana veca, utoliko ce i promjena biti sirih razmjera.
Da bi do te promjene doslo, ti pojedinci, koji su dovoljno "posebni", moraju se izdvojiti iz postojeceg drustva i raditi zajedno na stvaranju tog novog, boljeg drustva. Jedino tako mogu napraviti primjer drugima koji bi se eventualno prikljucili. Zasto je vazno ovo izdvajanje? Vazno je zato jer dokle god je pojedinac dio drustva, dotle mora da se vlada po pravilima istog... A to se jos zove "mrtva petlja", vrtnja u krug ili ona dobra stara narodna "mlacenje prazne slame"...
Ako bi ta grupa ljudi djelovala unutar postojeceg sistema vrijednosti, postojeceg drustva, naisla bi prije svega na osudu ali i otpor onih koji se grcevito drze za ono sto je "stabilno". Ta virtuelna pupcana vrpca ne dozvoljava ljudima da se odcijepe, plase se da gube sigurnost i toplinu, plase se "nepoznatog" i "opasnog". Kada govorimo o licima koja imaju veci uticaj u drustvu, moc, oni pogotovo nece sjediti skrstenih ruku. Ne treba zaboraviti da otpor ka promjeni raste proporcionalno povlasticama koje sistem pruza pojedincu ili da vec se tako izrazimo, debljini pupcane vrpce. Takvi pojedinci manipulisu drugim pojedincima sve u cilju jacanja vlastite "pupcane vrpce". Za takvog pojedinca prioritet je njegova pozicija, tj. njegova "pupcana vrpca". Svaki situacijom nametnuti izbor izmedju drugog pojedinca ili vlastite "pupcane vrpce" jasno ce da se razrijesi i odluci.
Imamo mnostvo dokaza ovoj teoriji. Koja je to stranka iznikla, dosla na vlast a da nije na kraju podrzala isti sistem vrijednosti? Koji je to pojedinac bio iznimka tog pravila? Dakle radi se o ociglednom MATRIX sindromu ( http://www.imdb.com/title/tt0133093/ ).

Vratimo se na pocetak price, svi se radjamo sa instinktom za prezivljavanje a ne sa moralom, moralnim normama. Ako postavimo stvari drugacije, ako pojedinac vidi svoju egzistenciju SAMO KROZ EGZISTENCIJU DRUSTVA, nije li logicno da ce se pojedinac tada i samo tada boriti se za drustvo u kome zivi? Samo tako njegova "pupcana vrpca" moze promjeniti oblicje i sto je interesantno, u takvoj teoriji, "pupcana vrpca" postaje proporcionalno deblja sa porastom zadovoljnih clanova drustva.
Koji su problemi takvog drustva?

1. Prije svega fasizam kao i despotski komunizam, dakle svaki oblik despotizma. Medjutim, do njega NE MOZE doci ukoliko su svi clanovi drustva jednaki, ili bolje reci imaju iste povlastice od strane drustva. Primjerice ako svi imaju istu kvadraturu zivotnog prostora, ako svi rade za ista primanja... Takodje, do ove pojave ne moze doci ako ne postoji potreba za OSVAJANJEM, otimanjem tudjeg.

2. SEBICNOST pojedinca. Svaki covjek je po prirodi sebican. To je dio instinkta prezivljavanja. Svako mladunce ce da otima majcino mlijeko samo za sebe i tako obezbijedi bolji licni prosperitet. Ovo je ujedno najveci problem ali i izazov koje drustvo do sada, iskljucivsi prvobitnu zajednicu i plemensku zajednicu, NIJE uspjelo da rijesi. Zapravo sve promjene drustva od tog praistorijskog vremena vodile su ka vecim povlasticama "izuzetnog" pojedinca kao i kriterijumima po kojima se bira taj izuzetni. Ako se malo bolje udubimo u tu teoriju, uvidjecemo da u stvari u savremenoj demokratiji u stvari imamo prikriveni despotizam, tj. fasizam kojim jedna grupacija, najcesce malobrojna, zapravo odgovarajucom demagogijom obrlacuje mase sireci svoje "pupcane vrpce" a mjenjajuci "vrpce" "nebitnih piuna" virtuelnim. Ova virtuelizacija je neophodna jednako kao i religija koju je Marks objasnio recenicom - Religija je opijum za narod.
Dakle, jedini nacin rjesavanja sebicnosti pojedinca lezi u boljem razumjevanju prvobitne zajednice. S druge strane, savremenom drustvu ne odgovara prvobitna zajednica. Ona joj je prijetnja. To se ocituje kroz unistavanje porodice kao institucije, ocituje se kroz unistavanje raznih skupina, naroda kao sto su africki (Botswana) Busmani ili australski Aboridzini. Konkretno, pojedincu moze i mora biti samo bolje ako je bolje i citavom drustvu.

3. OTPOR vladajuce klase. Ovo je dodatni razlog za izdvajanje a ne prepreka. Jer ako vladajuca klasa zivi parazitski, a zivi, smanjenjem ovisnika sistema, sam sistem se mora urusiti a samim time i obezvrijediti, izgubiti svoju moc.

4. Zabluda je vjerovati da stvaranjem ovakvog drustva nece doci do primjene sile. Doci ce, ali je jako vazno shvatiti da je "svaka koka na svome pragu jaca". Zato je vazno vlasnistvo nad zemljom. Ovakvo drustvo MORA kupovati zemlju, postati VLASNIK ZEMLJE. Nikako otimati jer ce se u suprotnom susresti sa navedenim problemom (1.).

5. Medjuveze sa navedenim. Tesko je svaki momenat i detalj predvidjeti bez primjene u praksi. Tako nesto dakle ostaje na praksi da isklese i izbrusi.


Onaj koji je procitao ovaj tekst do kraja, mozda ce se prepoznati u ovom tekstu. Ukoliko vidi sebe kao dijelom takvog drustva, kao takav je sigurno izuzetan/na. Neki ce ovo proglasiti djelom sotone. sotone, sotonizirati dakle jer je jednostavnije nekoga diskvalifikovati nego priloziti kontra argumente. Takvi sigurno sebe vide na vladajucim polozajima. Neki ce samo odmahnuti glavom, posmatrati ovo kao obicno laprdanje, ali zapravo se trebaju pozabaviti samo jednim, imaju li zelju biti robovi savremenog doba?. Mislite li zaista da ovakav pokusaj nije vrijedan vaseg truda? Kako se mozete necemu i nadati, ako se njiva ne uzore, sjeme ne posije?

Thursday, February 10, 2011

Boris Dežulović: Ovce moje čuvajte se same...

Postoji taj trenutak u životu radnog čovjeka i građanina - nema ih mnogo, razmjerno su rijetki, ali ih ipak ima – kad nekom čarolijom nestanu i žena i djeca, i punac i punica, i minus na tekućem računu i čir na želucu, i debeli poslovođa i predsjednica Vlade, i svjetska recesija i građanski rat u Egiptu, kad je čovjek samo svoj, barem tih samo svojih pet minuta, daleko od cijeloga svijeta, sam kao na Mjesecu, pa odozgo gleda i onako - ne postoji u hrvatskom jeziku bolji izraz za to stanje svijesti - živo mu se jebe za sve.

Balkanska nirvana

Taj trenutak balkanske nirvane uvijek sam zamišljao divnom epizodom grube bosanskohercegovačke pastorale koju je znao pričati legendarni reporter Slobodne Dalmacije Željko Maganjić, pjevajući pjesmu livanjskih pastira, jednu od najljepših himni čudu života i malim radostima od kakvih je to čudo satkano: “Ovce moje, čuvajte se same – ruča Mile kruva i salame!”.

Tog trenutka čarolije u čudu života pastira Mile sa zelenih visoravni Cincar planine, u kojemu nema ni ovaca, ni kredita, ni žene ni predsjednika komisije za dodjelu poljoprivrednih poticaja, ni burzovnih indeksa ni svjetske islamske revolucije, u kojemu dakle ima samo Mile, samoga sa sobom i svojim sendvičem od kruva i salame - sjetio sam se čitajući izvještaj s prezentacije Vladinog nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja u 2011. godini. 

“U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje”, izjavila je premijerka Jadranka Kosor, “kažu mi da u svojoj evidenciji imaju gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na mjestu stočara, pastira, samaraša i ratara.”
Desetljećima, eto, najveći umovi današnjice domišljaju kako zaposliti milijune nesretnika što ih je postindustrijska revolucija ostavila bez posla, redefiniraju cjelokupnu ekonomsku znanost i koncept rada uopće, zbrajaju i oduzimaju svjetski stratezi, množe pa dijele faktor Kine i svaki put im ostane cijela Indija viška, a Jadranka Kosor sve riješila šaljući nezaposlene da čuvaju ovce.

Do briljantne ideje i Nobelove nagrade za ekonomiju za 2011. hrvatska je premijerka – kao i obično kad je riječ o genijalnim idejama – došla posve slučajno. Danima i noćima nije ona mogla spavati zbog teške ekonomske krize u Hrvatskoj i golemog broja nezaposlenih: legla bi sirota u krevet, ali san nikako na oči. I tako mjesecima, sve dok se nije dosjetila tradicionalnog recepta - brojanja ovaca. Brojila predsjednica Vlade i brojila cijelu noć, izbrojila cijeli hrvatski stočni fond, svih sedamsto pedeset hiljada ovaca u Republici Hrvatskoj izbrojila Jadranka Kosor, razmililo se golemo stado po njenom tisućljetnom snu, pa bleji, pase, žvače i tupo gleda u nju. Tada joj je sinulo.

- Ovce?!? - zaprepašteno su sutradan ujutro premijerku gledali ministri na radnom sastanku u nekoj gostionici.
Gradimo piramide!

- Da, ovce – kružila je pogledom Jadranka Kosor. - Zar ne shvaćate? Hrvati su ovce. Mi ovdje lomimo glave oko plana za poticanje zapošljavanja, a zapravo je svejedno. Možemo im reći bilo što. 

- Hm, ja im i govorim bilo što – dobacio je Ivan Šuker.
- Točno. I što se ikad dogodilo? Ništa. Shvaćate li da mi imamo posla s ovcama?

Gradnja piramida

Sutradan, da skratim priču, Vlada je predstavila svoj program poticanja zapošljavanja, i u Hrvatskoj će konačno biti dovršen veliki historijski projekt restauracije feudalizma, započet još u vrijeme utemeljitelja moderne hrvatske države dr. Franje Tahija. Nakon obnove plemstva, vraćanja feudalne uloge Crkve i povratka kmetova na okrupnjele feude, na red je došlo i stočarstvo. 

Metalostrugari, strojobravari i brodocjevari, dizaličari, varioci i pomorci, cijelo dojučerašnje radništvo u plamenu će zoru hrvatskog feudalizma zaprašiti dugačkim kolonama po prigradskim drumovima, zadužiti štapove, gunjeve, frule i pletene torbe, pa povesti svoja stada na ispašu širokim ličkim ledinama. Sedamdeset pet hiljada stasitih pastira gonit će ispred sebe sedam stotina pedeset hiljada prljavobijelih ovaca, ispunit će postindustrijsku arkadiju veseli lavež pasa, limena zvona, prostodušno blejanje i daleka, reska jeka hrvatskog dvadeset prvog stoljeća. 

- O-hooooooj, Mileeeeeee!
- Trenutak, mooliiiiiiiim! - odgovorit će s drugog brda Mile, usta punih kruha i salame. - Vaš poziv je stavljen na čekanjeeeeeeeee!

I još smo dobro prošli. Da znate kakva je sjednica Vlade bila, bili biste kotaču historije zahvalni što se zaustavio na čuvanju ovaca i samarenju konja.
- Čekaj, čekaj, može ovako – smirivao je smijeh u gostionici ministar Popijač, pridržavajući se rukom za trbuh. - “U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ima gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na izgradnji piramida”.

- Ta ti je glupa – odmahnuo je rukom ministar Šuker, trpajući u usta lijepi krišku kobasice od divljači. - A pazi ovu: “U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kažu da u svojoj evidenciji imaju gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na sakupljanju bobica, ubijanju mamuta i štavljenju kože.”

- I društveno poticanoj gradnji sojenica i zemunica – dobacio je Božidar Kalmeta hvatajući posljednji komad pršuta ispred Čobankovića, što se zagrcnuo od smijeha i kulena.

Nema u životu radnog čovjeka i građanina mnogo takvih trenutaka - razmjerno su rijetki, ali ih ipak ima – kad nekom čarolijom nestanu i ministri i Sabor, i minus u državnom proračunu i Europska unija, i Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, i recesija i nezaposlenost, kad je čovjek samo svoj, barem tih samo svojih pet minuta, daleko od cijeloga svijeta, sam kao na Mjesecu, pa odozgo gleda i onako - ne postoji u hrvatskom jeziku bolji izraz za to stanje svijesti - živo mu se jebe za sve. 

Pa gleda tu gužvu oko sebe, ta unezvjerena lica i tupe poglede, pa sluša tu nepodnošljivu buku, taj lavež i zvonjavu i blejanje, pa se isključi iz svijeta i zapjeva onu himnu čudu života i malim radostima od kakvih je to čudo satkano: “Ovce moje, čuvajte se same – ruča Vlada kruva i salame!”.