Thursday, February 10, 2011

Boris Dežulović: Ovce moje čuvajte se same...

Postoji taj trenutak u životu radnog čovjeka i građanina - nema ih mnogo, razmjerno su rijetki, ali ih ipak ima – kad nekom čarolijom nestanu i žena i djeca, i punac i punica, i minus na tekućem računu i čir na želucu, i debeli poslovođa i predsjednica Vlade, i svjetska recesija i građanski rat u Egiptu, kad je čovjek samo svoj, barem tih samo svojih pet minuta, daleko od cijeloga svijeta, sam kao na Mjesecu, pa odozgo gleda i onako - ne postoji u hrvatskom jeziku bolji izraz za to stanje svijesti - živo mu se jebe za sve.

Balkanska nirvana

Taj trenutak balkanske nirvane uvijek sam zamišljao divnom epizodom grube bosanskohercegovačke pastorale koju je znao pričati legendarni reporter Slobodne Dalmacije Željko Maganjić, pjevajući pjesmu livanjskih pastira, jednu od najljepših himni čudu života i malim radostima od kakvih je to čudo satkano: “Ovce moje, čuvajte se same – ruča Mile kruva i salame!”.

Tog trenutka čarolije u čudu života pastira Mile sa zelenih visoravni Cincar planine, u kojemu nema ni ovaca, ni kredita, ni žene ni predsjednika komisije za dodjelu poljoprivrednih poticaja, ni burzovnih indeksa ni svjetske islamske revolucije, u kojemu dakle ima samo Mile, samoga sa sobom i svojim sendvičem od kruva i salame - sjetio sam se čitajući izvještaj s prezentacije Vladinog nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja u 2011. godini. 

“U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje”, izjavila je premijerka Jadranka Kosor, “kažu mi da u svojoj evidenciji imaju gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na mjestu stočara, pastira, samaraša i ratara.”
Desetljećima, eto, najveći umovi današnjice domišljaju kako zaposliti milijune nesretnika što ih je postindustrijska revolucija ostavila bez posla, redefiniraju cjelokupnu ekonomsku znanost i koncept rada uopće, zbrajaju i oduzimaju svjetski stratezi, množe pa dijele faktor Kine i svaki put im ostane cijela Indija viška, a Jadranka Kosor sve riješila šaljući nezaposlene da čuvaju ovce.

Do briljantne ideje i Nobelove nagrade za ekonomiju za 2011. hrvatska je premijerka – kao i obično kad je riječ o genijalnim idejama – došla posve slučajno. Danima i noćima nije ona mogla spavati zbog teške ekonomske krize u Hrvatskoj i golemog broja nezaposlenih: legla bi sirota u krevet, ali san nikako na oči. I tako mjesecima, sve dok se nije dosjetila tradicionalnog recepta - brojanja ovaca. Brojila predsjednica Vlade i brojila cijelu noć, izbrojila cijeli hrvatski stočni fond, svih sedamsto pedeset hiljada ovaca u Republici Hrvatskoj izbrojila Jadranka Kosor, razmililo se golemo stado po njenom tisućljetnom snu, pa bleji, pase, žvače i tupo gleda u nju. Tada joj je sinulo.

- Ovce?!? - zaprepašteno su sutradan ujutro premijerku gledali ministri na radnom sastanku u nekoj gostionici.
Gradimo piramide!

- Da, ovce – kružila je pogledom Jadranka Kosor. - Zar ne shvaćate? Hrvati su ovce. Mi ovdje lomimo glave oko plana za poticanje zapošljavanja, a zapravo je svejedno. Možemo im reći bilo što. 

- Hm, ja im i govorim bilo što – dobacio je Ivan Šuker.
- Točno. I što se ikad dogodilo? Ništa. Shvaćate li da mi imamo posla s ovcama?

Gradnja piramida

Sutradan, da skratim priču, Vlada je predstavila svoj program poticanja zapošljavanja, i u Hrvatskoj će konačno biti dovršen veliki historijski projekt restauracije feudalizma, započet još u vrijeme utemeljitelja moderne hrvatske države dr. Franje Tahija. Nakon obnove plemstva, vraćanja feudalne uloge Crkve i povratka kmetova na okrupnjele feude, na red je došlo i stočarstvo. 

Metalostrugari, strojobravari i brodocjevari, dizaličari, varioci i pomorci, cijelo dojučerašnje radništvo u plamenu će zoru hrvatskog feudalizma zaprašiti dugačkim kolonama po prigradskim drumovima, zadužiti štapove, gunjeve, frule i pletene torbe, pa povesti svoja stada na ispašu širokim ličkim ledinama. Sedamdeset pet hiljada stasitih pastira gonit će ispred sebe sedam stotina pedeset hiljada prljavobijelih ovaca, ispunit će postindustrijsku arkadiju veseli lavež pasa, limena zvona, prostodušno blejanje i daleka, reska jeka hrvatskog dvadeset prvog stoljeća. 

- O-hooooooj, Mileeeeeee!
- Trenutak, mooliiiiiiiim! - odgovorit će s drugog brda Mile, usta punih kruha i salame. - Vaš poziv je stavljen na čekanjeeeeeeeee!

I još smo dobro prošli. Da znate kakva je sjednica Vlade bila, bili biste kotaču historije zahvalni što se zaustavio na čuvanju ovaca i samarenju konja.
- Čekaj, čekaj, može ovako – smirivao je smijeh u gostionici ministar Popijač, pridržavajući se rukom za trbuh. - “U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ima gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na izgradnji piramida”.

- Ta ti je glupa – odmahnuo je rukom ministar Šuker, trpajući u usta lijepi krišku kobasice od divljači. - A pazi ovu: “U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kažu da u svojoj evidenciji imaju gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na sakupljanju bobica, ubijanju mamuta i štavljenju kože.”

- I društveno poticanoj gradnji sojenica i zemunica – dobacio je Božidar Kalmeta hvatajući posljednji komad pršuta ispred Čobankovića, što se zagrcnuo od smijeha i kulena.

Nema u životu radnog čovjeka i građanina mnogo takvih trenutaka - razmjerno su rijetki, ali ih ipak ima – kad nekom čarolijom nestanu i ministri i Sabor, i minus u državnom proračunu i Europska unija, i Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, i recesija i nezaposlenost, kad je čovjek samo svoj, barem tih samo svojih pet minuta, daleko od cijeloga svijeta, sam kao na Mjesecu, pa odozgo gleda i onako - ne postoji u hrvatskom jeziku bolji izraz za to stanje svijesti - živo mu se jebe za sve. 

Pa gleda tu gužvu oko sebe, ta unezvjerena lica i tupe poglede, pa sluša tu nepodnošljivu buku, taj lavež i zvonjavu i blejanje, pa se isključi iz svijeta i zapjeva onu himnu čudu života i malim radostima od kakvih je to čudo satkano: “Ovce moje, čuvajte se same – ruča Vlada kruva i salame!”.

No comments:

Post a Comment