Saturday, January 29, 2011

Korumpiranost građanstva


Svakodnevno smo obasuti vijestima kako je neka državna institucija oličenje korumiranosti, kako službenici ove ili one institucije uzimaju ili traže mito. Svi su svjesni toga i što je još bolje, svi su ISFRUSTRIRANI time. Gledano ovako, sa strane, rekao bi čovjek, pa kada toliko smeta zašto se to ne rješava? Kako to da svi kukaju na političare koji su iznova i iznova IZABRANI a i dalje ne stvaraju bolje uslove za život? Kako to da doktori dobijaju stipendije za školovanje, siguran posao, dobre plate pa ipak traže mito da bi operisali bolesnika? Kako to da policajac rade primi mito nego da napiše kaznu?
Kada iskreno pogledamo stvari iz drugog ugla prepoznaćemo prave krivce. DA, krivi smo MI! Krivi smo mi koji smo platili, dali mito! Svaki puta kada se nisi htio zamjeriti sa komšijom, uciteljem svoga djeteta, vaspitačicom u vrticu, policajcem, doktorom, TI SI ZAPRAVO LEGITIMIZIRAO I DOZVOLIO TAKVO STANJE! Naravno, gledano sa druge strane, uvijek je lako optuživati, jednako lako kao i kada mi optužujemo one koji su korumpirani, koji su direktno odgovorni. Zapravo mi ne prihvatamo jednu jedinu istinu a to je da smo i MI KORUMPIRANI!  Korumpirani smo na razne načine čime je sprečeno naše djelovanje. Primjerice, nećete se zamjeriti sa vaspitačicom jer i sutra morate odvesti dijete na čuvanje. Nemate alternativno rješenje i onda pristajete na neki vid ucjene. Plaćate doktoru mito jer nemate drugo mjesto da se obratite, ne možete ići “preko reda” ili nemate finansijska sredstva da odete u privatnu kliniku. Policajcu ste platili 10 KM mita za malo prekoračenu brzinu jer je to opet jeftinije nego da date 30 KM. Da bi ljudi recimo štrajkovali, neko bi im morao obezbjediti egzistenciju, zato prihvatite da ne štrajkujete mada ste svjesni da novcem koji dobijete ne možete omogućiti ono što bi nazvali normalnim životom.  Kako bojkotovati poskupljenje električne energije? Poskupljenja životnih namirnica? Laganje vlade kako je valuta stabilna i kako nema inflacije? Kako riješiti problem naše vlasti koja nas BUKVALNO ZAJEBAVA i ne rješava APSOLUTNO NIŠTA?
Sigurno bi se moglo naći mnoštvo ovakvih primjera u raznim oblastima, institucijama države. Ukratko rečeno SVE  je TRULO i BOLESNO u državi Danskoj a i šire!
Narod je TRUL i PROPAO. Sve počiva na mislima tipa „jebo majku on zarađuje“. Svaka kritika nije iskrena i često počiva na zavisti. Zapravo je kritika nekom političaru misao „Sve bih dao da sam na njegovom mjestu“. Upravo tim načinom razmišljanja, ovaj narod dobija zasluženu kaznu – ima vlast upravo onakvu kakvu si je i zaslužio! I ne samo vlast! Ima takav poredak, takav sistem koji ne nudi nikakvu budućnost!

Rješenja postoje, ali ih ljudi ne žele čuti. Zapravo je upitno da li ima više ljudi uopšte? Da li je više ostalo ljudi koje POHLEPA NIJE KONZUMIRALA / POJELA!








Friday, January 21, 2011

Rodna gruda



Jaoj.... zar ne mrzite i vi kad vam se neke babe preprece na ulaz u trgovinu??? Ili kad ides pokretnim stepenicama pa ti ljudi dahcu za vrat ili stoje prepreceni po sredini pa ne mozes ni levo ni desno da prodjes. A tek prelaz za pesake....... lepo nacrtan pesacki prelaz koji bi i corav vidio.... a on (konjina za volanom) doda gas i uopste vise (ili bilo ikad) se ne seca (a kamoli da postuje) saobracajnih propisa. 
Ili kad se ulazi u autobus, voz,.... ne bitno. Kao stado ovaca na prednji ulaz.... Hajmo.... Svi.... Nagrni, navali... 'Ko zadnji zda-pi..' Satrase. Pomeljase.... Jooooj kakav smo mi narod.... Ja, ja, ja... i niko vise... Nek je meni dobro. Samo meni.... A ostali...... Koji bre ostali? Samo sam ja bitan! 
Nervira vas to? Mene da. Svaki Boziji dan. Ne mogu da se uklopim u to. Necu. Ne smem. Ali pre svega: NE ZELIM. 
Ali da vas obradujem. Naravno prica sa happy endom (jer sam trenutno zaljubljena kao neka guska), pa za promenu da bude (Uticaj emocija na moj racio- ali o tome neki drugi put)). Takvih ima svugde. Tih sto se gurkaju i deru se: JA. Samo ja. Meni. Daj meni. A ostale ne primecuju. 'Ostale' koji su sastav njegovog zivota. Koji mu daje da zivi. Da radi. 
Je l' te to nervira????? E pa takvih ima i u Holandiji. I u Njemackoj. I u Belgiji. I Francuskoj. U celoj zapadnoj, severnoj Evropi koja nam je toliko privlacna i spas nase nesrece i s(r)tanja u kom se nalazimo…. Tamo mozemo biti sretni. U Evropu. Svi. Hajmo, kao ispred autobusa…. Ko zadnji zda-pi. Kad ce nam dati pasose sa kojima cemo moci da putujemo???? Nikad me bivsa Yuga nece videti! Joj ljudi, probudimo se. Sreca je tu gde jesi. Gde ti je rodna gruda. Gde si se rodio i rasto. Gde si prvu put krocio i prvi put pao na dupe. Tu je nasa sreca. Tu je moja sreca. Opet emocije prevladavaju (kazem ti, ko guska ga volim). Tu je moja sudbina. Tu su moje lepe oci. Ali kako, kako da se vratim? Gde? Kad svi sto i malo razmisljaju hoce da pobegnu. Gde da se vratim? Kad dozvoljavamo da mladi intelektualci propadaju, i ako su srece (i naravno stelu imaju) u’vate metlu pa ciste ulice. Gde da se vratim? Reci mi? Zasto da se vratim? To je vec druga stvar. To samo moje srce zna. I on.


tekst napisala: Radmila Vukomanovic

Monday, January 17, 2011

Meša Selimović : Kakvi smo ljudi



Pametni
su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda 
ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg 
dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su 
samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome 
vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a
najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, 
svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih 
se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne 
vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često
donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
Čudan
svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava 
plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i 
ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, 
olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh 
svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim 
kao o sebi da govorim. 

Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!! A
mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je 
onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, 
uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, 
drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, 
mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet 
na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne 
možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji
smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova,
na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se 
lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje
smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa. Šta smo 
onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim 
istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što
želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo
na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo 
prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i 
nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga 
zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog
otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo 
unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. 
Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. 
Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni 
šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.
A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako 
pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i 
tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno 
zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez 
razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga 
uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to 
činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da 
smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

Monday, January 10, 2011

cvrcak i mrav



Bili cvrcak i mrav. Leto, mrav sav u poslu, zanje, seje, plevi bastu. Nailazi cvrcak i pita mrava: 
- Je li mrave, sta radis? 
- Ah, evo radim. Treba da prehranim porodicu, spremam se za zimu i tako to. A sta ti radis? 
- Pa, evo, spremam se na more u Budvu da se malo zezam. 'Ajd' pa se vidimo. 

Zima. Cvrcak sa nekom ribom i skijama srece mrava: 
- Je li mrave, sta radis? 
- Evo sklanjam sneg, pravim zimnicu, radim po kucama. Deca gladna, zena trudna, itd. A ti? 
- Idem malo na Kopaonik na skijanje. 

Sledece godine. Leto. Cvrcak u Toyoti sa tri ribe, rey-ban naocarima, daska za jedrenje na krovu. Opet srece mrava: 
- Je li mrave, kako je? 
- Pa kako-tako. Kosim travu, prskam vocke, popravljam kucu, kopam bunar, spremam zimnicu. A gde si ti pos'o? 
- Ja, evo, kren'o malo u Italiju na more. Idem i na neke soping ture. Nista posebno. 

Zima. Cvrcak sa BMW-om 325i, 6 riba u kolima, pusi Marlboro 100s, snowboard u gepeku. Pita mrava: 
- Kako ide, mrave? 
- Ostra ova zima, moram puno da radim da platim grejanje i ostale racune. Decu treba obuci i nahraniti. Stoku toviti, vodu donositi sa izvora, jer nam se cevi zamrznule. Ti, kako si? 
- Nije lose. Upravo sam krenuo u Kran montanu, pa cu posle na francuske Alpe na skijanje. 

Leto sledece godine. Cvrcak u Maseratiju, 10 riba, zlatni lanac oko vrata, mindusa, pusi neku travu, CD plejer sa zvucnicima 4x200W, satelitska antena na krovu. Opet nailazi na mrava. 
- Kako si, mrave? 
- Eto, doslo leto, pa valja popravljati cevi za vodovod, zitarice pobrati i posejati, decu malo kod tece na palninu poslati. Ima posla. Kako ide tebi? 
- Upravo sam krenuo na jednu turu po Evropi. Rim, Bec, Pariz, London... Posle cu da svrnem malo u Monako, cisto radi kockanja. Gura se nekako. 
- 'Ajde, 'leba ti, kad budes prolazio Parizom, nadji onog Lafontena, i ubi Boga u njemu!!!


(tekst preuzet sa Interneta, nepoznat autor)

Thursday, January 6, 2011

Donacija udruženju putem klika na reklame

Udruženju možete pomoći klikom na reklame koje su na ovom blogu. Primjer imate na slici ispod, okruženo crvenom bojom...

Hvala!

Tuesday, January 4, 2011

Bozija milost



S obzirom na tesku ekonomsku politicku i svaku drugu situaciju, nekolicina ljudi se okupila i dosla na ideju da ne vrijedi cekati na institucije drzave i njihovu reakciju. Drzava kao i njene institucije, vec 15 godina ne pokazuju interes da obazbjede bolje sutra gradjanima ove zemlje od kojih se za uzvrat ocekuje da budu vjerni glasaci i platise poreza. 

Ovo udruzenje sebi stavlja za zadatak okupljanje ljudi koji su spremni da samoinicijativno rade na poboljsanju uslova zivota u BiH. Dakle, jedan od glavnih zadataka ovog udruzenja je sprecavanje siromastva. Primarni cilj je materijalna egzistencija, nezavisnost od drzavnih institucija. 

Zasto je ovo vazno? Vazno je iz prostog razloga sto samo tako, gradjani mogu da se oslobode od presije i istinski ucestvuju u demokratskim procesima. Jer koja je svrha demokratije ako gladan covjek treba da bira onoga koji se bogati na njegov racun i da vjeruje kako mu taj bogati misli dobro? Zar je to demokratija? Ovo udruzenje ne vjeruje u takve populizme koji se protezu kroz nase drustvo. Dokaz nefunkcionisanje demokratije su demonstracije. Dokaz je korumpiranost. Istinska slika ovog drustva je ropstvo sistemu mafije koja sjedi na celu drzave i gospodari situacijom. Ovo nema veze sa politickom partijom. Sistem je takav da ce navesti svakog pojedinca da se iskvari i odrekne vlastitih ideala cim dobije bilo kakav oblik uprave, vlasti. Ne vjerujete u ovo? Pogledajte oko sebe i iza sebe. Pogledajte ljude koji su dosli na vlast i razmislite malo dublje, sta se to istinski promjenilo od kako su na vlasti. Razmislite o tome kako je jedan politicar koji godisnje ima preko 100 000 KM "prijavljenog" prihoda zaista zainteresovan da pomogne covjeku koji je bez posla ili covjeku koji rovi po kontejneru.
Vjerujete da ne mozete nista poduzeti? To je vase pravo, kao i pravo da zivite sa tom cinjenicom da niste nista poduzeli. Ali da li zaista nista ne mozete poduzeti? Da li je istinski tako?

Evo jedne price pa VI sami procijenite kolike su VASE mogucnosti...

U Teslicu je nedavno bilo svecano otvaranje pravoslavnog hrama. Napravljena je neka vrsta javne licitacije, ko ce dati vecu donaciju kako bi mu slova imena i prezimena bila urezana u zlatu. Da skratimo pricu, braca koji rade u Italiji, dali su 35 000 i time pobjedili na licitaciji. Ti isti ljudi nisu sigurno dobili te pare, nisu im pale sa neba ali eto ipak, odlucili su se da "kupe" milost boziju. Ovo je jako dobar primjer kako se mogu prikupiti novci i u kojem smjeru ide ljudska sujeta. 
Pokusajmo sada ovu pricu okrenuti drugacije...
Zar je moguce da kada se gradi crkva ili dzamija, sredstva se nalaze lako a kada treba napraviti most, put, pomoc bolesnima, sirotinji, bogaljima, to ne ide bas tako? Zar je moguce da cete mnogi staviti na facebook status sliku unakazenog dijeteta kliknuti LAJK i kao pruziti podrsku? Podrsku cemu? Sta VI tu LAJK (svidja vam se)? 

Vi sigurno znate slicne price, slicne dogadjaje... Nema potrebe navoditi, sigurno ste iskusili ista ili slicna iskustva. Postavlja se pitanje, dokle zelite zivjeti tako? Da li ste zaista prihvatili to kao okrutnu, nepromjenjivu stvarnost? Da li zaista ne mozete nesto promjeniti pa cak ni kada uzmete u obzir prethodnu pricu (ili slicne iz vase blizine)?

Gospodo draga, ako zaista tako mislite, onda zaista ostanite u svom svijetu objasnjenja koja sebi samima dajete. Ako pak, mislite da mozete nesto poduzeti, pridruzite nam se. Poslusajte neke nase ideje, predlozite svoje. Radimo zajedno na ostvarivanju tih ideja imajuci na umu obezbjedjivanja materijalne egzistencije svima!