Pametni
su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda
ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg
dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su
samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome
vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a
najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što,
svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih
se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne
vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često
donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
Čudan
svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava
plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i
ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni,
olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh
svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim
kao o sebi da govorim.
Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!! A
mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je
onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo,
uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo,
drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo,
mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet
na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne
možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji
smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova,
na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se
lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje
smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa. Šta smo
onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim
istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što
želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo
na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo
prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i
nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga
zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog
otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo
unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja.
Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom.
Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni
šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.
A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako
pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i
tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno
zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez
razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga
uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to
činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da
smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
No comments:
Post a Comment