Istina!

Istina je kada vam vijesti pisu da su vandali u vasem mjestu unistili fasade, razbili prozore, isarali zidove. To je istina jer to imate cast slusati i citati redovno. Istina! Tako i tenderi kojima se rjesavaju, maskiraju ovi vandalizmi, krece zidovi, mjenjaju razbijena stakla... To kosta. Kosta od onoga novca kojeg ste vi dali, direktno ili indirektno. Ali to nije istina kojom se bavimo. Mi se ne bavimo istinom da drzava ima mehanizma kojima je duzna da zastiti javnu i privatnu imovinu. Ne bavimo se istinom da postoji neka policija. To nije bitna istina. Nije bitna istina da ce vandali opet uraditi isto. Nije bitna istina da ce opet biti tender, opet se potrositi novac... Istina je danas ono sto se stalno ponavlja u medijima. Mi zivimo tu istinu.
Istina je da na ovim prostorima ne zive ljudi. Zato zive srbi, hrvati, muslimani/bosnjaci. "Odnedavno" tu zive i romi. Otkriveni su za potrebe istine. Ili su mozda otkriveni zato sto bogatom zapadu ne odgovaraju u svojoj blizini, zato sto je mozda bolje rome poslati u Bosnu, Hrvatsku, Srbiju... Nije bitna ta istina, bitno je da postoje romi koji imaju svoja prava. Ta se istina PONAVLJA u medijima.
Dakle istina je ono sto se javno PRIHVATA. Prihvatanjem istine, ljudi vise nisu samo objekat koji PRIMA istinu, postaju i sami medij. Ljudi postaju sama ISTINA. Ljudi su dio necega. To je veliko zar ne? To je toliko veliko da vise nije bitno u kakvim sranjima zivimo. Nije vise cak ni vazno da smo u toj "nasoj" velikoj istini zapravo poceli medjusobno da se mrzimo, zavidimo jedni drugima... Mi vise ne znamo za prosperitet. Ah, da! Mi nismo ljudi, mi smo srbi, hrvati, muslimani/bosnjaci...
Ima li svrhe pisati dalje o istini? Ma budimo dio istine! Velike istine!

p.s. neka niko ne prepozna elemente CIA tehnike rada, svaka slicnost je slucajna, nije ni bitna, JAKO JE VAZNO da smo mi dio necega velikoga!

Kolektivni bezobrazluk

Radeci na terenu u obliznjem selu, ugledah stari bunar u dvoristu. Pohvalih domacina rekavsi da se to rijetko vidja. Naravno, k'o nas covjek, bi to povod za pricu. Veli on tako da koliko god voli sto ima bunar toliko i ne voli.

Pa rekoh, „zasto?“ .

„Eh“, odmahnu covjek na to rukom, „znas, citavo selo ovdje dolazi kada nestane gradske vode“.“ I neka“ veli on, “ali problem je kada se pumpa na bunaru pokvari“.

„Pa“, rekoh, „pomognu li te komsije sto dolaze po vodu?“.

Na to se moj sugovornik i domacin nasmija onako sa gorcinom. „Ne, ne pomognu. Kada vide zaista da ne radi pumpa ne dolaze vise na vodu. Upitao sam ih da ucestvuju novcano u popravci ali su svi gledali na to kao da je to samo moja pumpa. Doduse i jeste na mojoj zemlji. Sta cu? Popravim je sam. Svojim sredstvima. Jednostavno ne mogu KAZNJAVATI SAMOG SEBE. Meni ta pumpa treba a ne mogu da budem takav da branim komsiluku da se i on posluzi. Voda je u pitanju!“.

Tako je to inace kod nas u BiH. Moglo bi se navesti mnogo slicnih primjera i situacija. Takvo je i pitanje nacionalne svijesti. Mediji nam plasiraju takvu pricu da ljudi jednostavno pocnu razmisljati „a sta ja tu mogu?“ ili „a zasto bas ja da podmecem svoja ledja?“. Zapravo se tu izrodio jedan jako ruzan vid BEZOBRAZLUKA i SAUCESNISTVA u stanju kakvo jeste u BiH. Kao u ovoj prici sa pumpom, lakse je dolaziti kod komsije na pumpu a neka dobri komso placa odrzavanje! Tako je i za nacionalizam. Sta vam daje pravo da tvrdite da je onaj drugi nacionalizam gori a da je vas bolji? I koliko ste vi zaista nacionalista? Koliko ste kao nacionalista pridonijeli povecanju budzeta iz koga se finansiraju projekti, izgradnja prosperitet? Naravno da tu niste nacionalista jer tu nemate interes!

Bilo bi najjednostavnije rjesenje kada bi se svi odrekli nacionalnih ubjedjenja i svih predrasuda te poceli zajedno da radimo na izgradnji boljeg sutra. Ali to je utopija i jasno je kao dan da se to nece desiti!

Isto tako je utopija ocekivat da ce svi jedva docekati i ici na tamo neke radne akcija kao u „Titinoj“ Jugoslaviji. Medjutim, cinjenica je da u svakom okruzenju postoje pojedinci koji jesu sposobni, mogu i znaju sta i kako treba ali ne mogu doci do izrazaja jer ih upravo ovakva ucmalost i depresija pritiskaju. Eto primjera ovog domacina koji popravlja pumpu na bunaru da bi se citavo selo sluzilo njome. Zamislite koliki bi efekat bio kada bi se vise takvih ljudi udruzilo! To nije utopija, to je mogucnost! Mogucnost neko iskoristi a neko ne. Utopija je nesto sto se ne moze ostvariti. Tu je razlika. Upravo takvi ljudi, pojedinci i trebaju da se udruze i stvaraju bolje sutra prije svega za sebe i zbog sebe, jer zar se nisu dovoljno kaznjavali zivjeci u ovakvom drustvu kakvo je sada? Trebaju se zapitati, da li zaista zele svoju djecu ostaviti u takvim govnima ili jos dublje zahvaljujuci liberalizaciji gluposti koja se nadvija nad nama!

Da, postoje mogucnosti! Na VAMA je da vidite koliko su one povoljne za VAS!

Promjene ili kako do njih?

U biti, ljudi NISU SPREMNI na promjene. Ali ce ih situacija na to natjerati. Neko je to lijepo rekao, mi se ne radjamo sa moralom vec sa instinktom za prezivljavanje. Kada dodje do momenta da je u pitanju goli zivot, tada ce do promjene u pojedincu i doci. Tesko da ce neko biti toliko "moralan" da promjenu ucini ranije.

Promjeniti drustvo to je vec zadatak! Ovo ne moze doci od pojedinca samog po sebi, vrijeme proroka je proslo. S druge strane, kapitalizam nas je naucio kako se pusti stomak i kako se ulijeni u toploj sigurnosti. Do konkretne promjene u drustvu moze doci jedini inicijaciom od strane neke grupe gradjana. Ukoliko je ta grupa gradjana veca, utoliko ce i promjena biti sirih razmjera.

Da bi do te promjene doslo, ti pojedinci, koji su dovoljno "posebni", moraju se izdvojiti iz postojeceg drustva i raditi zajedno na stvaranju tog novog, boljeg drustva. Jedino tako mogu napraviti primjer drugima koji bi se eventualno prikljucili. Zasto je vazno ovo izdvajanje? Vazno je zato jer dokle god je pojedinac dio drustva, dotle mora da se vlada po pravilima istog... A to se jos zove "mrtva petlja", vrtnja u krug ili ona dobra stara narodna "mlacenje prazne slame"...

Ako bi ta grupa ljudi djelovala unutar postojeceg sistema vrijednosti, postojeceg drustva, naisla bi prije svega na osudu ali i otpor onih koji se grcevito drze za ono sto je "stabilno". Ta virtuelna pupcana vrpca ne dozvoljava ljudima da se odcijepe, plase se da gube sigurnost i toplinu, plase se "nepoznatog" i "opasnog". Kada govorimo o licima koja imaju veci uticaj u drustvu, moc, oni pogotovo nece sjediti skrstenih ruku. Ne treba zaboraviti da otpor ka promjeni raste proporcionalno povlasticama koje sistem pruza pojedincu ili da vec se tako izrazimo, debljini pupcane vrpce. Takvi pojedinci manipulisu drugim pojedincima sve u cilju jacanja vlastite "pupcane vrpce". Za takvog pojedinca prioritet je njegova pozicija, tj. njegova "pupcana vrpca". Svaki situacijom nametnuti izbor izmedju drugog pojedinca ili vlastite "pupcane vrpce" jasno ce da se razrijesi i odluci.

Imamo mnostvo dokaza ovoj teoriji. Koja je to stranka iznikla, dosla na vlast a da nije na kraju podrzala isti sistem vrijednosti? Koji je to pojedinac bio iznimka tog pravila? Dakle radi se o ociglednom MATRIX sindromu ( http://www.imdb.com/title/tt0133093/ ).

Vratimo se na pocetak price, svi se radjamo sa instinktom za prezivljavanje a ne sa moralom, moralnim normama. Ako postavimo stvari drugacije, ako pojedinac vidi svoju egzistenciju SAMO KROZ EGZISTENCIJU DRUSTVA, nije li logicno da ce se pojedinac tada i samo tada boriti se za drustvo u kome zivi? Samo tako njegova "pupcana vrpca" moze promjeniti oblicje i sto je interesantno, u takvoj teoriji, "pupcana vrpca" postaje proporcionalno deblja sa porastom zadovoljnih clanova drustva.

Koji su problemi takvog drustva?

1. Prije svega fasizam kao i despotski komunizam, dakle svaki oblik despotizma. Medjutim, do njega NE MOZE doci ukoliko su svi clanovi drustva jednaki, ili bolje reci imaju iste povlastice od strane drustva. Primjerice ako svi imaju istu kvadraturu zivotnog prostora, ako svi rade za ista primanja... Takodje, do ove pojave ne moze doci ako ne postoji potreba za OSVAJANJEM, otimanjem tudjeg.

2. SEBICNOST pojedinca. Svaki covjek je po prirodi sebican. To je dio instinkta prezivljavanja. Svako mladunce ce da otima majcino mlijeko samo za sebe i tako obezbijedi bolji licni prosperitet. Ovo je ujedno najveci problem ali i izazov koje drustvo do sada, iskljucivsi prvobitnu zajednicu i plemensku zajednicu, NIJE uspjelo da rijesi. Zapravo sve promjene drustva od tog praistorijskog vremena vodile su ka vecim povlasticama "izuzetnog" pojedinca kao i kriterijumima po kojima se bira taj izuzetni. Ako se malo bolje udubimo u tu teoriju, uvidjecemo da u stvari u savremenoj demokratiji u stvari imamo prikriveni despotizam, tj. fasizam kojim jedna grupacija, najcesce malobrojna, zapravo odgovarajucom demagogijom obrlacuje mase sireci svoje "pupcane vrpce" a mjenjajuci "vrpce" "nebitnih piuna" virtuelnim. Ova virtuelizacija je neophodna jednako kao i religija koju je Marks objasnio recenicom - Religija je opijum za narod.

Dakle, jedini nacin rjesavanja sebicnosti pojedinca lezi u boljem razumjevanju prvobitne zajednice. S druge strane, savremenom drustvu ne odgovara prvobitna zajednica. Ona joj je prijetnja. To se ocituje kroz unistavanje porodice kao institucije, ocituje se kroz unistavanje raznih skupina, naroda kao sto su africki (Botswana) Busmani ili australski Aboridzini. Konkretno, pojedincu moze i mora biti samo bolje ako je bolje i citavom drustvu.

3. OTPOR vladajuce klase. Ovo je dodatni razlog za izdvajanje a ne prepreka. Jer ako vladajuca klasa zivi parazitski, a zivi, smanjenjem ovisnika sistema, sam sistem se mora urusiti a samim time i obezvrijediti, izgubiti svoju moc.

4. Zabluda je vjerovati da stvaranjem ovakvog drustva nece doci do primjene sile. Doci ce, ali je jako vazno shvatiti da je "svaka koka na svome pragu jaca". Zato je vazno vlasnistvo nad zemljom. Ovakvo drustvo MORA kupovati zemlju, postati VLASNIK ZEMLJE. Nikako otimati jer ce se u suprotnom susresti sa navedenim problemom (1.).

5. Medjuveze sa navedenim. Tesko je svaki momenat i detalj predvidjeti bez primjene u praksi. Tako nesto dakle ostaje na praksi da isklese i izbrusi.

Onaj koji je procitao ovaj tekst do kraja, mozda ce se prepoznati u ovom tekstu. Ukoliko vidi sebe kao dijelom takvog drustva, kao takav je sigurno izuzetan/na. Neki ce ovo proglasiti djelom sotone. sotone, sotonizirati dakle jer je jednostavnije nekoga diskvalifikovati nego priloziti kontra argumente. Takvi sigurno sebe vide na vladajucim polozajima. Neki ce samo odmahnuti glavom, posmatrati ovo kao obicno laprdanje, ali zapravo se trebaju pozabaviti samo jednim, imaju li zelju biti robovi savremenog doba?. Mislite li zaista da ovakav pokusaj nije vrijedan vaseg truda? Kako se mozete necemu i nadati, ako se njiva ne uzore, sjeme ne posije?

Boris Dežulović: Ovce moje čuvajte se same...

Postoji taj trenutak u životu radnog čovjeka i građanina - nema ih mnogo, razmjerno su rijetki, ali ih ipak ima – kad nekom čarolijom nestanu i žena i djeca, i punac i punica, i minus na tekućem računu i čir na želucu, i debeli poslovođa i predsjednica Vlade, i svjetska recesija i građanski rat u Egiptu, kad je čovjek samo svoj, barem tih samo svojih pet minuta, daleko od cijeloga svijeta, sam kao na Mjesecu, pa odozgo gleda i onako - ne postoji u hrvatskom jeziku bolji izraz za to stanje svijesti - živo mu se jebe za sve.

Balkanska nirvana

Taj trenutak balkanske nirvane uvijek sam zamišljao divnom epizodom grube bosanskohercegovačke pastorale koju je znao pričati legendarni reporter Slobodne Dalmacije Željko Maganjić, pjevajući pjesmu livanjskih pastira, jednu od najljepših himni čudu života i malim radostima od kakvih je to čudo satkano: “Ovce moje, čuvajte se same – ruča Mile kruva i salame!”.

Tog trenutka čarolije u čudu života pastira Mile sa zelenih visoravni Cincar planine, u kojemu nema ni ovaca, ni kredita, ni žene ni predsjednika komisije za dodjelu poljoprivrednih poticaja, ni burzovnih indeksa ni svjetske islamske revolucije, u kojemu dakle ima samo Mile, samoga sa sobom i svojim sendvičem od kruva i salame - sjetio sam se čitajući izvještaj s prezentacije Vladinog nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja u 2011. godini. 

“U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje”, izjavila je premijerka Jadranka Kosor, “kažu mi da u svojoj evidenciji imaju gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na mjestu stočara, pastira, samaraša i ratara.”
Desetljećima, eto, najveći umovi današnjice domišljaju kako zaposliti milijune nesretnika što ih je postindustrijska revolucija ostavila bez posla, redefiniraju cjelokupnu ekonomsku znanost i koncept rada uopće, zbrajaju i oduzimaju svjetski stratezi, množe pa dijele faktor Kine i svaki put im ostane cijela Indija viška, a Jadranka Kosor sve riješila šaljući nezaposlene da čuvaju ovce.

Do briljantne ideje i Nobelove nagrade za ekonomiju za 2011. hrvatska je premijerka – kao i obično kad je riječ o genijalnim idejama – došla posve slučajno. Danima i noćima nije ona mogla spavati zbog teške ekonomske krize u Hrvatskoj i golemog broja nezaposlenih: legla bi sirota u krevet, ali san nikako na oči. I tako mjesecima, sve dok se nije dosjetila tradicionalnog recepta - brojanja ovaca. Brojila predsjednica Vlade i brojila cijelu noć, izbrojila cijeli hrvatski stočni fond, svih sedamsto pedeset hiljada ovaca u Republici Hrvatskoj izbrojila Jadranka Kosor, razmililo se golemo stado po njenom tisućljetnom snu, pa bleji, pase, žvače i tupo gleda u nju. Tada joj je sinulo.

- Ovce?!? - zaprepašteno su sutradan ujutro premijerku gledali ministri na radnom sastanku u nekoj gostionici.
Gradimo piramide!

- Da, ovce – kružila je pogledom Jadranka Kosor. - Zar ne shvaćate? Hrvati su ovce. Mi ovdje lomimo glave oko plana za poticanje zapošljavanja, a zapravo je svejedno. Možemo im reći bilo što. 

- Hm, ja im i govorim bilo što – dobacio je Ivan Šuker.
- Točno. I što se ikad dogodilo? Ništa. Shvaćate li da mi imamo posla s ovcama?

Gradnja piramida

Sutradan, da skratim priču, Vlada je predstavila svoj program poticanja zapošljavanja, i u Hrvatskoj će konačno biti dovršen veliki historijski projekt restauracije feudalizma, započet još u vrijeme utemeljitelja moderne hrvatske države dr. Franje Tahija. Nakon obnove plemstva, vraćanja feudalne uloge Crkve i povratka kmetova na okrupnjele feude, na red je došlo i stočarstvo. 

Metalostrugari, strojobravari i brodocjevari, dizaličari, varioci i pomorci, cijelo dojučerašnje radništvo u plamenu će zoru hrvatskog feudalizma zaprašiti dugačkim kolonama po prigradskim drumovima, zadužiti štapove, gunjeve, frule i pletene torbe, pa povesti svoja stada na ispašu širokim ličkim ledinama. Sedamdeset pet hiljada stasitih pastira gonit će ispred sebe sedam stotina pedeset hiljada prljavobijelih ovaca, ispunit će postindustrijsku arkadiju veseli lavež pasa, limena zvona, prostodušno blejanje i daleka, reska jeka hrvatskog dvadeset prvog stoljeća. 

- O-hooooooj, Mileeeeeee!
- Trenutak, mooliiiiiiiim! - odgovorit će s drugog brda Mile, usta punih kruha i salame. - Vaš poziv je stavljen na čekanjeeeeeeeee!

I još smo dobro prošli. Da znate kakva je sjednica Vlade bila, bili biste kotaču historije zahvalni što se zaustavio na čuvanju ovaca i samarenju konja.
- Čekaj, čekaj, može ovako – smirivao je smijeh u gostionici ministar Popijač, pridržavajući se rukom za trbuh. - “U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ima gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na izgradnji piramida”.

- Ta ti je glupa – odmahnuo je rukom ministar Šuker, trpajući u usta lijepi krišku kobasice od divljači. - A pazi ovu: “U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kažu da u svojoj evidenciji imaju gotovo 75.000 nezaposlenih koji bi se po stručnoj spremi mogli zaposliti na sakupljanju bobica, ubijanju mamuta i štavljenju kože.”

- I društveno poticanoj gradnji sojenica i zemunica – dobacio je Božidar Kalmeta hvatajući posljednji komad pršuta ispred Čobankovića, što se zagrcnuo od smijeha i kulena.

Nema u životu radnog čovjeka i građanina mnogo takvih trenutaka - razmjerno su rijetki, ali ih ipak ima – kad nekom čarolijom nestanu i ministri i Sabor, i minus u državnom proračunu i Europska unija, i Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, i recesija i nezaposlenost, kad je čovjek samo svoj, barem tih samo svojih pet minuta, daleko od cijeloga svijeta, sam kao na Mjesecu, pa odozgo gleda i onako - ne postoji u hrvatskom jeziku bolji izraz za to stanje svijesti - živo mu se jebe za sve. 

Pa gleda tu gužvu oko sebe, ta unezvjerena lica i tupe poglede, pa sluša tu nepodnošljivu buku, taj lavež i zvonjavu i blejanje, pa se isključi iz svijeta i zapjeva onu himnu čudu života i malim radostima od kakvih je to čudo satkano: “Ovce moje, čuvajte se same – ruča Vlada kruva i salame!”.

BORIS DEŽULOVIĆ

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/128840/Default.aspx

Korumpiranost građanstva

Svakodnevno smo obasuti vijestima kako je neka državna institucija oličenje korumiranosti, kako službenici ove ili one institucije uzimaju ili traže mito. Svi su svjesni toga i što je još bolje, svi su ISFRUSTRIRANI time. Gledano ovako, sa strane, rekao bi čovjek, pa kada toliko smeta zašto se to ne rješava? Kako to da svi kukaju na političare koji su iznova i iznova IZABRANI a i dalje ne stvaraju bolje uslove za život? Kako to da doktori dobijaju stipendije za školovanje, siguran posao, dobre plate pa ipak traže mito da bi operisali bolesnika? Kako to da policajac rade primi mito nego da napiše kaznu?

Kada iskreno pogledamo stvari iz drugog ugla prepoznaćemo prave krivce. DA, krivi smo MI! Krivi smo mi koji smo platili, dali mito! Svaki puta kada se nisi htio zamjeriti sa komšijom, uciteljem svoga djeteta, vaspitačicom u vrticu, policajcem, doktorom, TI SI ZAPRAVO LEGITIMIZIRAO I DOZVOLIO TAKVO STANJE! Naravno, gledano sa druge strane, uvijek je lako optuživati, jednako lako kao i kada mi optužujemo one koji su korumpirani, koji su direktno odgovorni. Zapravo mi ne prihvatamo jednu jedinu istinu a to je da smo i MI KORUMPIRANI!  Korumpirani smo na razne načine čime je sprečeno naše djelovanje. Primjerice, nećete se zamjeriti sa vaspitačicom jer i sutra morate odvesti dijete na čuvanje. Nemate alternativno rješenje i onda pristajete na neki vid ucjene. Plaćate doktoru mito jer nemate drugo mjesto da se obratite, ne možete ići “preko reda” ili nemate finansijska sredstva da odete u privatnu kliniku. Policajcu ste platili 10 KM mita za malo prekoračenu brzinu jer je to opet jeftinije nego da date 30 KM. Da bi ljudi recimo štrajkovali, neko bi im morao obezbjediti egzistenciju, zato prihvatite da ne štrajkujete mada ste svjesni da novcem koji dobijete ne možete omogućiti ono što bi nazvali normalnim životom.  Kako bojkotovati poskupljenje električne energije? Poskupljenja životnih namirnica? Laganje vlade kako je valuta stabilna i kako nema inflacije? Kako riješiti problem naše vlasti koja nas BUKVALNO ZAJEBAVA i ne rješava APSOLUTNO NIŠTA?

Sigurno bi se moglo naći mnoštvo ovakvih primjera u raznim oblastima, institucijama države. Ukratko rečeno SVE  je TRULO i BOLESNO u državi Danskoj a i šire!

Narod je TRUL i PROPAO. Sve počiva na mislima tipa „jebo majku on zarađuje“. Svaka kritika nije iskrena i često počiva na zavisti. Zapravo je kritika nekom političaru misao „Sve bih dao da sam na njegovom mjestu“. Upravo tim načinom razmišljanja, ovaj narod dobija zasluženu kaznu – ima vlast upravo onakvu kakvu si je i zaslužio! I ne samo vlast! Ima takav poredak, takav sistem koji ne nudi nikakvu budućnost!

Rješenja postoje, ali ih ljudi ne žele čuti. Zapravo je upitno da li ima više ljudi uopšte? Da li je više ostalo ljudi koje POHLEPA NIJE KONZUMIRALA / POJELA!

Rodna gruda

Jaoj.... zar ne mrzite i vi kad vam se neke babe preprece na ulaz u trgovinu??? Ili kad ides pokretnim stepenicama pa ti ljudi dahcu za vrat ili stoje prepreceni po sredini pa ne mozes ni levo ni desno da prodjes. A tek prelaz za pesake....... lepo nacrtan pesacki prelaz koji bi i corav vidio.... a on (konjina za volanom) doda gas i uopste vise (ili bilo ikad) se ne seca (a kamoli da postuje) saobracajnih propisa. 
Ili kad se ulazi u autobus, voz,.... ne bitno. Kao stado ovaca na prednji ulaz.... Hajmo.... Svi.... Nagrni, navali... 'Ko zadnji zda-pi..' Satrase. Pomeljase.... Jooooj kakav smo mi narod.... Ja, ja, ja... i niko vise... Nek je meni dobro. Samo meni.... A ostali...... Koji bre ostali? Samo sam ja bitan! 
Nervira vas to? Mene da. Svaki Boziji dan. Ne mogu da se uklopim u to. Necu. Ne smem. Ali pre svega: NE ZELIM. 
Ali da vas obradujem. Naravno prica sa happy endom (jer sam trenutno zaljubljena kao neka guska), pa za promenu da bude (Uticaj emocija na moj racio- ali o tome neki drugi put)). Takvih ima svugde. Tih sto se gurkaju i deru se: JA. Samo ja. Meni. Daj meni. A ostale ne primecuju. 'Ostale' koji su sastav njegovog zivota. Koji mu daje da zivi. Da radi. 
Je l' te to nervira????? E pa takvih ima i u Holandiji. I u Njemackoj. I u Belgiji. I Francuskoj. U celoj zapadnoj, severnoj Evropi koja nam je toliko privlacna i spas nase nesrece i s(r)tanja u kom se nalazimo…. Tamo mozemo biti sretni. U Evropu. Svi. Hajmo, kao ispred autobusa…. Ko zadnji zda-pi. Kad ce nam dati pasose sa kojima cemo moci da putujemo???? Nikad me bivsa Yuga nece videti! Joj ljudi, probudimo se. Sreca je tu gde jesi. Gde ti je rodna gruda. Gde si se rodio i rasto. Gde si prvu put krocio i prvi put pao na dupe. Tu je nasa sreca. Tu je moja sreca. Opet emocije prevladavaju (kazem ti, ko guska ga volim). Tu je moja sudbina. Tu su moje lepe oci. Ali kako, kako da se vratim? Gde? Kad svi sto i malo razmisljaju hoce da pobegnu. Gde da se vratim? Kad dozvoljavamo da mladi intelektualci propadaju, i ako su srece (i naravno stelu imaju) u’vate metlu pa ciste ulice. Gde da se vratim? Reci mi? Zasto da se vratim? To je vec druga stvar. To samo moje srce zna. I on.


tekst napisala: Radmila Vukomanovic

Samo VAS gledamo

i  pitamo se dokle cete?

Meša Selimović : Kakvi smo ljudi

Pametni
su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda 
ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg 
dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su 
samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome 
vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a
najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, 
svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih 
se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne 
vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često
donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
Čudan
svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava 
plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i 
ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, 
olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh 
svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim 
kao o sebi da govorim. 

Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!! A
mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je 
onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, 
uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, 
drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, 
mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet 
na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne 
možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji
smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova,
na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se 
lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje
smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa. Šta smo 
onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim 
istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što
želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo
na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo 
prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i 
nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga 
zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog
otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo 
unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. 
Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. 
Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni 
šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.
A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako 
pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i 
tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno 
zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez 
razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga 
uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to 
činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da 
smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

cvrcak i mrav

Bili cvrcak i mrav. Leto, mrav sav u poslu, zanje, seje, plevi bastu. Nailazi cvrcak i pita mrava: 
- Je li mrave, sta radis? 
- Ah, evo radim. Treba da prehranim porodicu, spremam se za zimu i tako to. A sta ti radis? 
- Pa, evo, spremam se na more u Budvu da se malo zezam. 'Ajd' pa se vidimo. 

Zima. Cvrcak sa nekom ribom i skijama srece mrava: 
- Je li mrave, sta radis? 
- Evo sklanjam sneg, pravim zimnicu, radim po kucama. Deca gladna, zena trudna, itd. A ti? 
- Idem malo na Kopaonik na skijanje. 

Sledece godine. Leto. Cvrcak u Toyoti sa tri ribe, rey-ban naocarima, daska za jedrenje na krovu. Opet srece mrava: 
- Je li mrave, kako je? 
- Pa kako-tako. Kosim travu, prskam vocke, popravljam kucu, kopam bunar, spremam zimnicu. A gde si ti pos'o? 
- Ja, evo, kren'o malo u Italiju na more. Idem i na neke soping ture. Nista posebno. 

Zima. Cvrcak sa BMW-om 325i, 6 riba u kolima, pusi Marlboro 100s, snowboard u gepeku. Pita mrava: 
- Kako ide, mrave? 
- Ostra ova zima, moram puno da radim da platim grejanje i ostale racune. Decu treba obuci i nahraniti. Stoku toviti, vodu donositi sa izvora, jer nam se cevi zamrznule. Ti, kako si? 
- Nije lose. Upravo sam krenuo u Kran montanu, pa cu posle na francuske Alpe na skijanje. 

Leto sledece godine. Cvrcak u Maseratiju, 10 riba, zlatni lanac oko vrata, mindusa, pusi neku travu, CD plejer sa zvucnicima 4x200W, satelitska antena na krovu. Opet nailazi na mrava. 
- Kako si, mrave? 
- Eto, doslo leto, pa valja popravljati cevi za vodovod, zitarice pobrati i posejati, decu malo kod tece na palninu poslati. Ima posla. Kako ide tebi? 
- Upravo sam krenuo na jednu turu po Evropi. Rim, Bec, Pariz, London... Posle cu da svrnem malo u Monako, cisto radi kockanja. Gura se nekako. 
- 'Ajde, 'leba ti, kad budes prolazio Parizom, nadji onog Lafontena, i ubi Boga u njemu!!!


(tekst preuzet sa Interneta, nepoznat autor)