Europe as seen by the Americans

Kako sam proveo ljetni raspust - pismeni sastav

Glasanje, budale vjerovanje

Nekidan, zapoceh dijalog sa jednom prijateljicom (koja je znacajno starija od mene), onako, onlajn, kako se to danas sve cesce radi... Odprilike, poenta dijaloga je da, tako bar moja prijateljica misli, da mladi ljudi odustaju, da se predaju, da ne glasaju. Moze biti da mladi ljudi odustaju. Vidim dosta njih. Vidim da se okrecu drogi, alkoholu... Vidim ih kako izgubljeni traze zivotne ciljeve na tribinama, navijajuci a onda praveci razna sranja da bi na kraju najebali pod batinama revnosne policije... Sudske tuzbe tu necemo ni pominjati, nebitno je. I tako je ova drzava dovoljno korumpirana da novinari, najveci poltroni u drzavi, nece niti istraziti slucaj. Bas zato nije vazno spomenuti koliko tatinih i maminih sinova nece odgovarati za vandalizam... Taj momenat je nebitan. Bitan momenat je to da ti mladi ljudi nisu bas odustali, ali ne vide nacin da nesto promjene. Upadnu u drustvo, copor... Copor, horda, daje snagu, jaca. Kroz hordu, mladi ljudi dobijaju natrag sav adrenalin koje im je ovo drustvo oduzelo. Ponovo se budi sva ona energija i zelja za necim drugacijim, iskakanjem iz kolotecine, iz kolosjeka. Ima tu i nekog populizma, vidjeli su oni neke filmove, neke tamo strasne face i ko u svakom filmu, nisu toliko obradjeni elementi posljedica takvog stanja. Medjutim, vjerujem da taj populizam nije sam po sebi dovoljan koliko je vazan osjecaj identiteta, osjecaj pripadnosti, pripadnosti necemu velikom, zajednickom, necemu sto budi adrenalin, necemu sto izaziva akciju koja je previse dugo bila sputavana.
Dakle, nije bas ta omladina odustala. Odustalo je drustvo. DA! Drustvo je odustalo od omladine. Ko ce se smarati sa tim klincima koji samo probleme stvaraju?

Elem, da se vratim na svoju prijateljicu... Ona se iznervirala zbog mog opste poznatog stava da ne glasam. Kako nije bitno glasati? Kako ne vjerujes u to da ce glasanje sve promjeniti? Uplasila se cak da cemo se posvadjati...

Zasto je toliko veliki jaz izmedju glasaca i ne glasaca? Glasaci smatraju da su neglasaci pasivni i cesto da su sebicni, da misle samo na cuvanje svojih zivaca i zdravlja. Smatraju da ce se agonija prekinuti bas sada za ovo glasanje isto kako su smatrali i ranijih godina ali eto uvijek ti neglasaci ne izadju na izbore. Oni su bukvalno problem!
Pokusah ja ukljuciti neku logiku tu u razgovor... Glasaci uglavnom ne glasaju jer ne vide svoj izbor. Cesto glasaci ne zele da biraju izmedju dva zla manje, mozda zato sto oni zele dobro i ne zele kompromise sa zlim. Ako bi isli linijom manjeg otpora i recimo razmisljali tom logikom da i oni eto glasaju da i oni izaberu izmedju dva zla manje, pa zar ne bi onda isto tako, statisticki gledano, ti isti glasovi bili rasporedjeni istim smislom kao i do sada? Ako bi tako bilo dobili bi isto zar ne?
Recimo da ja sada pretjerujem sa svojim teorijama i recimo da to ne bi bilo tako. Pa ti onda zapravo trazis da ja glasam kao i ti. Sta ti si pametnija i sposobnija osoba od mene? Zasto? Zato sto si clan te stranke? Zato sto imas posao koji ces izgubiti zato jer glasas za tu stranku? Zato sto je neki ciko teta rekao da treba glasati a koji bere ogromnu lovu iz nasijeh dzepova i jos kaze kako odlucujem o buducnosti svoje djece?
LE FUJ! LE PRLJAVO I LE ODVRATNO! 
Tu se slazem. Ako imas takav pristup zaista se mozemo posvadjati i prestati biti prijatelji! To vec nije medjusobno postovanje vec naturanje opcija!
Kako moze neko uopste reci, imati hrabrosti da kaze da se izborima odlucuje buducnost djece? Pa ako je tako, vi sto ste glasali, gdje su VAM bile oci? Zasto ste napravili ovakvo sranje? I sta sada? Neglasaci trebaju da pociste govna za Vama i poprave Vam prosjek?

Mladi ljudi nikada nisu sjebali svijet. Uradili su stariji svojim odlukama i akcijama. Mladi ljudi se mozda nisu tada ni rodili. Oni su dobili u amanet ono sto su im stariji ostavili. S druge strane, bas zato sto im svijet ostaje u amanet, od mladih se uvijek ocekuje da proliju znoj i krv da nesto naprave. To ne ide preko noci. Ne moze se evolucija odigrati preko noci. Svi bi mi voljeli zivot ko u bajci, naravno da smo glavni akteri, ali ni u bajci to bas nije tako. Sjeti se, Pepeljuga je prvo prala podove, prala odjecu, sila za starije posestre i pomajku... To je slijed dogadjaja koji je prirodan, kao sto treba biti...

Ajmo sada kruzno da peremo podove, kao u KaraTeKid-u...

Pa dobro, sta je onda rjesenje, ako vec ne glasamo, veli prijateljica? Mani se suplje price i ne mudruj. Svijet je takav kakav je ko si ti da ga mjenjas.
Polako, ti sada misli na izbore. Nemas vremena da sada cujes rjesenja. Idi prvo glasaj, napravi promjene u koje sama ne vjerujes. Idi. Kada izbori prodju i kada se obistine rijeci Mese Selimovica, da svako novo vrijeme bude gore od prethodnog, dodji i saslusaj sta imam za reci... 


Za kraj, jos jedna bitna napomena, kao neka poenta price, moga razmisljanja i vidjenja... Kada meni padne na pamet da jedem cevape i odem u restoran i konobar mi kaze da nemaju te mi ponudi da odaberem nesto drugo, vjerujem da cu ustati i otici na drugo mjesto i traziti cevape. Ne znam kako Vi, ali vjerujem da su tako razmisljali mnogi koji su odavde otisli a tako razmisljaju i mnogi koji ce otici!
Ako vec ne vjerujete meni, evo jedne recenice jednog pametnijeg covjeka...
"Pobrinite se da dobijete ono što zaista želite jer ce vas prisiliti da volite ono što vam se daje." - Džordž Bernard Šo

Mene je stid!

Mene je STID sto VIDIM ljude kako rove po kontejnerima, bolesne kojima nema pomoci, ljude koji cekaju na birou za zaposljavanje.
Mene je STID sto sam dio drustva koje uporno pokusava rijesiti problem metodom kojom je i nastao.
Mene je STID sto se komsije ne mogu dogovoriti ko ce promjeniti sijalicu u zajednickoj prostoriji.
Mene je STID sto ljudi biraju izmedju dva zla manje.
Mene je STID sto ljudi oko mene biraju izmedju ponudjenog umjesto da stvaraju mogucnosti.
Mene je STID sto ljudi lajkovima lijece bolesne i hrane gladne.
Mene je STID sto zivim u drustvo koje priznaje samo klanove.
Mene je STID sto zivim u drustvu koje ne zanima napredak drustva vec samo pojedinca.
Mene je STID sto zivim u drustvu koje je skida odgovornost sa sebe zaokruzivanjem favorita na listicu svake 4 godine.
Mene je STID sto sam uporno i pogresno ucen da postoji institucija koja se bavi svakim pojedinacnim problemom.
Mene je STID jer uvidjam da sve vise ljudi vjeruje u bajke i carobnjake sa magicnim stapicima.
Mene je STID sto se osjecam usamljenim.

Mene je STID, da li je i tebe?

vrhunac konzumerizma

To je americki san od samoga pocetka. Uspjeli su do maksimuma afirmisati ono najgore u covjeku i cak to prezentovati tako da se ljudima cini kao dobro.
Dobar primjer je recimo pjevacica. malo cice, malo pice i teke guzice... Bitno je napumpati publicitet... LJudi kupuju jer to je celebrity. Bitno je snimiti pornic, imati sidu, imati kurac namjesto picke, biti lezbejka ili peder, napraviti skandal... I svi gledaju taj uspjeh i na koncertu ne slusaju zapravo pjesmu vec imaju seansu dijeljenja necijeg uspjeha, necijeg bogatstva i moci. 

Kada se koncert zavrsi, ostaju prazne boce, limenke, smece... 

Prava slika uspjeha ali nju nema ko vidjeti osim onih koji ciste jer ucesnici seanse SPAVAJU...

Uzori

Danasnji uzori mladima su dileri, lopovi, pjevaci, pjevacice. Danasnji uzor je novac ili kolicina istog izrazena u status simbolima. Ti simboli su auta, kuce, vile, jahte, privatni avioni, helikopteri... Promjenili smo jedan sistem u drugi. Cak smo imali rat da bi to "legalno" i "legitimno" izveli.
U svemu tome, sta zapravo nudi politika i politicari? Kada je necija politika donijela prosperitet na nasim prostorima? Kada je to jos politika na nasim prostorima sagradila fabriku? Zaposlila radnike? Nahranila gladna usta? Zbrinula nemocne? Zar je to ikada bilo? Ili mozda ipak imamo situaciju da glasaci dobijaju posao? Konfuzija?

Sta se desava u stvarnom zivotu? Sta se desilo sa hunter-om/gather-erom? Sta se desilo sa prvobitnom zajednicom? Sta se inace desilo sa bilo kakvom zajednicom i bilo kakvom idejom zajednistva?

Od jednog obicnog malog zivota, taj mali i obicni covjek je evolvuirao u covjeka punog zelja. Zelja radja pohlepu, pohlepa vodi u zivot vjecnog nezadovoljstva covjek stalno zeli. Smisao zivota je zeljeti vece, bolje, efektivnije... Ako malo bolje razmislimo, vidimo covjek kao konzumenta trzista. Trziste ima interes od nasih zelja i trudi se da ih sto vise pojaca. Tako covjek postaje sve veci konzument... Zar je moguce da je to najveci uspjeh nase civilizacije - Trziste? Da li je moguce da je to nas najveci podsticaj u zivotu?
Da li je ovo prica o Americi ili o BiH? Da li su ljudi u BiH postali stado ovaca sa mekom vunom, jeftina radna snaga i da li je BiH u sustini dobar izvor resursa?

Kakav odgovor na ukupnu srecu naroda nude politicari i politika? Sta je za njih prosperitet a sta za obicnog malog covjeka? Da li mali covjek vise istinski spoznaje sta zaista zeli a sta mu trziste namece kao zelju? Gdje je nestala sloboda? Da li mali covjek zaista ima mogucnosti izbora? Zasto mali covjek tezi ka tome da bude ignorantan ili pak ode u suprotnost pa ne prestaje pricati o politici? Da li je moguce da su ljudi koji odlaze odavde u pravu kada kazu da je ovdje sve izgubljeno? Kako je moguce da toliko ljudi dijeli slicnu sudbinu a opet je svak za sebe?

Mehanizam

Stvari su se zakuhale, zakomplikovale... Progres, napredak, prosperitet, daleko smo dogurali zadnjih 20 godina. Opet kada pogledamo, stvari stoje otprilike ovako...
Sistem nudi zaposlenja, stabilnost, sistem nudi nacin promjene i uredjenje sistema. Medjutim niko nije izmislio manuelnu iliti rucnu kocnicu. S obzirom da sve predvidjeno rjesava sistem, pojedinac je gotovo beznacajan, pogotovo zato sto je sveden na licne potrebe. Tako smo dobili da pojedinci sve vise zele a sve manje vide sta je potrebno. Za sistem, da bi zivio, potrebno je da se nista ne mjenja, da ljudi zive svoja licna osjecanja i da sto vise upraznjavaju sebicnost. Ovim nacinom se uvijek iznova radjaju novi uspjesni ljudi koji sluze kao idol i kao vizija, svi dakle se mogu uvjeriti da je moguce! Kada tu dodamo momenat lobizma, tj. momenat ustolicenih klanova, jasno je ko su potencijalni dobitnici. Tako nastaje bunt. Medjutim, sistemu ne odgovara pobuna, promjena, zato je potreban novi licni moral, novi kodeks ponasanja, dakle, mozes da zamjeris ali samo da znas, to je tvoja cista zavist. Vidis da je moguce, hajde i ti zapni, ne izmisljaj. To sto ti vidis kao beskurpuloznost to je tvoja lijenost i ne zelja da se prilagodis. Sta smeta ako nekoga zgazis na svom putu uspjeha? Pa neces zgaziti bitne, uspjesne, zgazices obicne zohare koji se povlace po coskovima. Budi dio sistema, hrani sistem pa ce i on mozda uzvratiti tako prema tebi. Mozda... Mozda ce se neko iz sistema, ko je veci od tebe, sjetiti da ti duguje lovu. Pridruzice mu se vise njih. Ti samo budi dobar dio sistema, dobar zupcanik, okreci se vrijedno. Nemoj da uzimas pravdu u svoje ruke i ubijes nekoga od odgovornih za tvoju situaciju. Pa to sistem ne odobrava! Mozes da ih tuzis. To te sistem ohrabruje. To je jednostavno. Uplatis sudsku taksu, nadjes advokata koji takodje hoce pare, i pokrenes parnicu. Neces dobiti lovu nazad ali pokazaces da si ti u pravu i da si dobar zupcanik!

Poneko u tom sistemu ce se odmetnuti pa ce ipak uraditi neku pronevjeru ili nekoga ucmekati. Ne brini puno. Ima sistem i za to odgovor. Nagodices se. Nisu to tri marke u pitanju. Das malo vamo, malo tamo i eto te, plivas... Na kraju krajeva kriza je, treba pomoci sistemu da zivi!

Emocija kao problem

Problem uvijek nastane kod ljudi koji su previse emocionalni. Takvi ljudi tesko mogu prihvatiti druge stavove a sve ce prikazati kao krsenje njihovih emocija/prava. Time ce zapravo ukazati kako demokratija ne funkcionise.
Bilo bi SUPER kada bi mogli kliknuti na jebeni LIKE i nahraniti svu djecu svjeta, usreciti sve ljude, ispraviti sve nepravde. Ali NE MOZE! Onda je lakse da se govori o lijepim stvarima, o leptiricima sarenim, o procvaloj livadi o zracima sunca koji obasjavaju, o velicanstvu prirode...
Problemi se rjesavaju jednostavnom metodologijom.
1. SHVATI DA IMAS PROBLEM
2. definisi problem
3. iznadji moguca rjesenja i izaberi najpovoljnije
4. RIJESI problem!

Na zalost, kod nas u BiH se stalno zapinje na 1. ili 2. Navedenim ljudima je draze da ostanu prije samog levela 1. ja bih te emocionalne ljude nazvao jos i egoistima... Geslo, "ako ti patis ne moram i ja", nema smisla jer se samo zavaravaju da to nije njihov problem. Tim prije sto njihovo teziste nema oslonac, uocavanje dozivljavaju kao veliku uvredu.

Psihološko rješenje – PLATON

Pa šta bi trebalo da se radi?
Moralo bi se time početi »da se svi građani koji su stariji od deset godina pošalju na njive, a njihov podmladak da filozofi uzmu pod svoje okrilje, da bi ga sačuvali od rđavih navika njegovih roditelja« (540). Ne može se nijedna utopija izvesti dokle god mlade ljude na svakom koraku kvari primjer njihovih roditelja. Najprije treba očistiti zemljište koliko god se to može. Bilo bi sasvim moguće da kakav prosvjećen vladar da nekome punu moć da u jednom dijelu ili u jednoj koloniji njegove države učini takav početak. Jedan vladar je to i učinio, kao što ćemo još vidjeti. Svakome detetu, i to odmah u početku, morale bi se svakako pružiti iste mogućnosti obrazovanja; ne može se unapred reći gde će izbiti svetlost obdarenosti ili genije, i zato se ona mora nepristrasno tražiti svuda, u svakom sloju društvenom i u svakoj rasi. Prvi korak na novom putu jeste opšte obrazovanje.
U prvih deset godina vaspitanje treba da bude pretežno tjelesno. svaka škola treba da ima svoje vježbalište i igralište, igra i sport treba da ispunjavaju cijeli nastavni plan, i otuda će djeca u ovom prvom desetljeću dovoljno nagomilati zdravlja, da svaku medicinu učine izlišnom. »Računati na pomoć medicinske nauke, jer su ljudi u neradnom i raskošnom životu izazvali u sebi, kao močvara, rđave sokove i isparenja ... nadimanja i nazebe ... zar to nije sramno? ... Ranije, ljekari se nisu služili sadanjim načinom isceljivanja koji bolesti njeguje i održava čoveka u bolesnom stanju: on prije služi produživanju nego li isceljivanju bolesti.« A to je bezumno držanje lijenih bogataša. »Ako je obolio kakav tesar, on uzme od ljekara neki lijek za povraćanje da se na taj način oslobodi od svoje bolesti, ili nešto da se pročisti, ili daje da mu se nešto spali ili izreže, i tako ozdravlja. Ako li bi mu ko preporučivao dužu njegu, i da glavu treba da omotava oblozima, ili mu davao slične savjete, on bi mu odmah odgovorio da nema vremena za bolovanje, i da mu ništa ne koristi takav život u kojem bi morao paziti samo na svoju bolest i zanemarivati svoj pravi posao; takvom ljekaru on bi tako odgovorio i oprostio se s njim, pa bi se vratio svom načinu života, i ako bi ozdravio, on bi i dalje živio i svršavao svoje poslove, a ako mu tijelo ne bi moglo podnositi napore, on bi umro, i s tim je kraj« (405—406). Ne možemo podizati nikakav narod u kome bi bili samo simulanti i invalidi; ostvarivanje utopije treba da počne u tijelu ljudi. Ali, same atletske i gimnastičke vežbe učinile bi ljude jednostranima. »Pa kako da nađemo blagu prirodu koja u isti mah ima i veliko srce? — Jer blaga priroda i priroda s velikim srcem stoje u suprotnosti jedna prema drugoj« (375). Ne želimo nikakvu naciju u kojoj bi bili samo rvači koji se bore za nagradu i teške atletske snage majstora. Možda će naš problem riješiti muzika; ona dušu uči harmoniji i ritmu, i, šta više, osnovima pravednosti, jer »može li harmonično obrazovano biće biti nepravedno? ... Nije li, Glaukone, muzičko vaspitanje baš zato tako moćno što ritam i harmonija silaze u dubinu duše, i vrše na nju najjači uticaj na taj način što unose u nju plemenito držanje, i tako stvaraju plemenita čoveka...?« (401; Protagora, 326). Muzika uobličava karakter, i prema tome, uzima učešća u formiranju socijalnih i političkih djela. »Damon kaže, i ja u to verujem, kad bi se izmjenile vrste muzike, da bi se s njima izmjenili i osnovni zakoni država.«
Muzika je dragocjena umjetnost, ne samo stoga što oplemenjuje osjećanje i karakter, nego i zato što održava i vaspostavlja zdravlje. Ima bolesti koje se mogu iscjeliti samo posredstvom duha (Harmid, 175) ; tako su koribantski sveštenici divljom svirkom frula iscjeljivali histerične žene, i to na taj način što su ih potsticali na neprestano igranje, dok ne bi od umora pale na zemlju i zaspale, a kad bi se probudile, ustale bi zdrave. Takvim metodama dostižu se i umiruju nesvjesni izvori ljudskoga mišljenja, i u tim praizvorima delanja i osjećanja ima genije svoj korjen. »Niko u svjesnom stanju ne dospjeva do istinskoga i bogodanoga gledanja, nego prije onda kad mu je moć razuma okovana u snu, u bolesti, ili u zanosu«; prorok (mantis) ili genije srodan je s onim koji je opsjednut (manikos), u zanosu (Fecar, 244).
Tako Platon hodi dalje i dolazi do značajne anticipacije »psihoanalize«. Naša politička psihologija zato je tako zbunjena što nismo dovoljno proučili razne požude i instinkte čovjekove. Snovi mogu da nam pruže ključ kojim ćemo ući u neke finije i manje shvatljive naklonosti ljudske. »Za neke nenužne pohlepe i požude drži se da se sukobljavaju sa zakonom i poretkom; one su, doduše, svakome urođene, ali ako se podvrgnu kontroli zakona i boljih umnih žudnja (»sublimiraju se«), onda one kod nekih ljudi ili potpuno iščezavaju, ili ostavljaju samo male ili veoma slabe tragove; naprotiv, kod drugih one postoje u većem broju i razvijaju veću snagu... Ja mislim naročito na one požude koje se bude kad umna i blaga snaga duše (»cenzor«) spava, a ustaje životinjska i divlja snaga, i stresa san, i hita da se oslobodi i svoje požude da zadovolji. U takvom stanju, razularena i lišena svakoga stida i uma, ona se ni od čega ne usteže i sposobna je za sve. Ona nimalo ne preza od toga da i rođenu majku obilježi, ili ma koje drugo biće, bio to čovjek, bog ili životinja... Naprotiv, kad je čovjek svoju dušu doveo u zdravo stanje i zglasio sve žice svoga bića, pa legao da spava... pošto je svoje požude ni suviše ni premalo nego dovoljno stišao da ih uspava... onda će se najmanje izvrći opasnosti da postane igračka ćudljivih vizija ... U nama svima, čak i u onim ljudima za koje se čini da su sasvim umjereni, nahodi se sakrivena takva opasna, i divlja, i poretku protivna priroda, i ona se javlja u snovima« (571—572). Muzika i mjera daju duši i telu ljupkost i zdravlje, ali prekomjerna muzika je isto tako opasna kao i prekomjerna atletika. Biti samo atlet znači gotovo isto što i biti divljak, i KO je samo muzičar taj se i suviše raznježava i postaje »mekši nego što je to potrebno« (410). Jedno i drugo treba da je spojeno; ali, posle šesnaeste godine individualno bavljenje muzikom zabranjuje se, mada se horsko pjevanje i zajedničke igre njeguju kroz cijeli život. I muzika ne treba da se njeguje samo kao muzika, nego treba da se uzima kao pomoćno sredstvo da se gradivu koje čovjeka ponekad odbija, a to je gradivo matematike, istorije i prirodnih nauka, da privlačan oblik; nema nikakva razloga da se ove za omladinu teške studije ne olakšavaju i ne polešpavaju stihovima i pevanjem. Čak i u tom obliku ne smiju se studije naturati dušama koje ih ne mogu savladati: do izvesnih granica treba da vlada liberalan duh.
»Što pripada računanju, geometriji, i spremanju svega onoga što prethodi dijalektici, to treba već i dječacima da se predaje, ali bez ikakvoga primoravanja da uče, jer slobodan čovjek ne treba da stiče saznanja na ropski način... Znanje koje je stečeno pod pritiskom ne može se u duhu održati. Zato ne pravite nikakav pritisak, nego pustite da prvo učenje bude neka vrsta igre, jer ćete na taj način najpre saznati za što je koga priroda odredila« (536).
Sa duhovima koji su odrasli bez pritiska, i sa tijelima koja su ojačana sportom i svakovrsnim vježbama u čistom vazduhu, naša idealna država imala bi sigurnu psihološku i fiziološku osnovu, dovoljno široku za svaku mogućnost i svaki razvitak. Ali, mora se stvoriti i jedna moralna osnova, članovi zajednice moraju činiti jedinstvo; oni se moraju naučiti da se uzajamno dopunjuju, i da budu dužni da jedni s drugima održavaju izvesne prijateljske veze. Međutim, kako ćemo ljude koji su od prirode srebroljubivi, zavidni, svadljivi, i čulni, privoljeti na to da se učtivo ponašaju? Da li svudaprisutnom batinom policije? To je gruba, skupa, i izazivačka metoda. Ima bolji put, a taj se sastoji u tome da se kao svetinja utvrdi to da moralne pretpostavke zajednice vuku svoje poreklo od jedne natprirodne moći. Moramo imati religiju.
Platon je uvjeren da narod ne može biti velik dokle god ne vjeruje u boga. Čiste kosmičke snage, ili prva pranačela, ili član vital, koji ne bi bili nikakve ličnosti, jedva bi mogli čovjeka potsticati na nadanje, na odanost ili na žrtvu; onima koji se nalaze u nevolji oni ne bi mogli pružiti nikakve utehe, i onima u iskušenju ne bi dali nikakve hrabrosti. Ali, živi bog sve to može, i samoživa individualista on može pokrenuti da svoju lakomost svede na manju mjeru i da savlada svoje strasti, ili da ga uplaši. I ta mogućnost postaje još veća onda kad se sa vjerom u boga spoji vera u ličnu besmrtnost, jer uzdanje u drugi život daje hrabrosti da umiremo i da podnosimo smrt svojih dragih; KO se bori s vjerom, taj je dvostruko naoružan. Uzmimo da se naša vjera ne može osnivati na tome da je bog najzad samo ostvareni ideal naše ljubavi i nade, i da duša umire kao svirka s instrumentom koji joj je davao oblik, ipak nam to odista ne bi škodilo (te misli, koje potsećaju na Paskala, nalaze se u Fedoku) kad bismo verovali, i to bi nama i našoj djeci moglo da donese neizmjerne koristi.
Jer, mi ćemo zacijelo dospjeti u teškoće ako želimo da prostom razumu svoje djece objasnimo i opravdamo sve stvari. Mi ćemo doživjeti naročito teška vremena kad ona dostignu dvadesetu godinu života, i podvrgnu se prvom ispitivanju onoga što su naučila u svim godinama zajedničkoga vaspitanja. Tada će se preduzeti bezobzirno presijavanje, koje bi se moglo nazvati i »veliko izlučivanje«. To ispitivanje neće biti nikakav samo akademski ispit, ono će biti i praktično i teorijsko; »na tom ispitu tražiće se i napori, i bolovi, i borbe« (413). Svakoj vrsti obdarenosti pružiće se prilika da se pokaže, i svaka nesposobnost iznjeće se na svjetlost. Oni koji su propali, određuju se za privredne zadatke naroda; oni postaju poslovni ljudi, pomoćnici, fabrički radnici, i ratari. Ispit se vrši nepristrasno i bez obzira na lice; da li će neko postati gazda ili filozof, to se neće rješavati ni monopolizacijom prilika ni srodničkim zaštićivanjem ; izbor će biti demokratskiji no demokratija.
Oni koji polože ovaj prvi ispit vaspitavaju se dalje u daljih deset godina tjelesno, duhovno, i prema osobinama svoga karaktera. I onda se podvrgavaju drugom ispitu, koji je mnogo stroži nego prvi. Oni koji ovaj drugi ispit ne polože postaju pomoćni radnici, izvršilačke snage i oficiri države. I baš pri ovim velikim izlučivanjima moraće se upotrebiti najveća vještina uvjeravanja da bi se izlučeni mogli privoliti na to da se pribrano i mirno predaju svojoj sudbini. Jer, šta bi veliku množinu onih koji su izlučeni na prvom stepenu i ovu manju, ali snažniju i obdareniju, grupu onih koji su izlučeni na drugom stepenu trebalo da spreči da se ne sjedine i razbiju našu utopiju, tako da od nje ne preostane ništa drugo do sve to bleđe i bleđe sećanje na nju? Šta bi ih trebalo da spreči da mjestimice ne donesu nov poredak u kojem bi ponovo vladali samo gomila i nasilje, i koji bi opet iznio na pozornicu otužnu komediju tobožnje demokratije, da capo ad nauseam? Naše jedino spasenje biće onda religija i vjera; i zato ćemo ovim mladim ljudima morati reći da su klase u koje oni ulaze donesene voljom božjom i da su neminovne — i sve njihove suze ne mogu izbrisati nijednu riječ rešenja. Pričaćemo im priču o metalima:
»Građani... vi svi koji pripadate našem gradu, vi ste, istina, braća, ali bog koji vas je stvarao onima između vas koji su sposobni da vladaju primešao je zlata kad su dolazili na svijet, i zato su oni najdragoceniji, pomoćnim snagama primešao je srebra, a zemljoradnicima i ostalim radnicima željeza i bakra. Ali, kako ste vi svi srodni... mogao bi se ponekad i od zlata roditi srebren i od srebra zlatan potomak, i tako i svi drugi od drugih. No, ako bi koji od vaših potomaka bio od bakra ili od željeza, bog naređuje da ne smijete prema takvome imati nimalo samilosti, nego ga morate dodjeljivati samo na ono mjesto koje odgovara njegovoj prirodi, t. j. da bude radnik i ratar; tako isto treba da radite i onda ako bi se među ovima rodio KO u kome bi se pokazivalo zlato ili srebro. Takav treba da bude poštovan i uzdignut među vladare ili pomoćne snage. Dok tako željezo i bakar budu pazili na se, nema toga proročišta koje bi izjavilo da će grad propasti« (415).
Ova »carska priča« možda će nam pomoći da u izvođenje svoga plana unesemo približno opšti sporazum.
A šta treba da bude s onim srećnicima koji su preostali pri gornjem odabiranju? Njima će se predavati filoyofija. Oni su dotada navršili trideset godina; ne bi bilo mudro učinjeno da im se filosofska hrana »suviše rano dala ... jer kad mladi ljudi prviput okuse filosofije, onda oni raspravljaju kao da se radi samo o šali, i protivreče jedni drugima i uzajamno se pobijaju... kao mladi psi, koji s uživanjem kidaju sve stvari što im se u blizini nađu« (539). Ovo dragoceno uživanje, filosofija, sastoji se u glavnom iz dve stvari: iz jasnoga mišljenja ili metafizike, i iz mudroga vladanja ili politike. Otuda ono što naša mlada elita treba najpre da uči jest jasno mišljenje. U tom cilju ona će studirati učenje o idejama.
Ali, ovo znamenito učenje, iskićeno i pomračeno Platonovom fantazijom i pjesničkim sklonostima, pretstavlja za modernog ispitivača težak lavirivt, a i one koji su preostali posle ponovnog presijavanja moralo je dovoditi pred nov, mučan ispit. Ideja jedne stvari mogla bi da bude »opšta pretstava« one klase kojoj ta stvar pripada (ideja o Petru, Pavlu ili Jovanu bila bi onda »čovjek«) ; ili bi se mogla sastojati u zakonu ili u zakonima prema kojima se neka stvar ponaša (ideja o Pavlu bila bi onda svođenje cjelokupnog njegovog ponašanja na »prirodne zakone«) ; ili bi mogla da bude potpuna svrha i ideal prema kojem se razvijaju neka stvar i njen rod (ideja o Pavlu bila bi u ovom slučaju Pavle Utopije). Najviše je verovatno da »ideja« znači sve to: pojam, zakon i ideal. Iza površinskih pojava i pojedinih stvari, s kojima se naša čula sretaju, ima opštosti, zakonitosti i pravaca razvitka koji se, istina, ne mogu opažati našim čulima, ali se mogu dokučivati umom i mišljenjem. Ovi pojmovi, zakona i ideali postojaniji su i zato »stvarniji« nego li čudno opažanje pojedinih stvari u kojima ih mi dokučujemo ili ih iz njih izvodiio. Čovjek je postojaniji nego li Petar, ili Pavle, ili Jovan; ovaj krug ovde nastaje iz kretanja moje olovke i iščezava kad je izbriše moja guma, ali pojam kruga večno će postojati. Ovo drvo stoji, a ono pada; ali, zakoni koji određuju koja će tijela pasti, kada i kako, nemaju početka, oni postoje u sadašnjosti, i postojaće u večnosti. Ima, kao što bi rekao plemeniti Spinoza, jedan svet stvari koje se opažaju čulima, i jedan svet zakona koji se otkrivaju mišljenjem; mi ne vidimo zakon obrnuto proporcionalnih kvadrata, ali on je ipak tu i svagde, postojao je već prije nego je bilo stvari, i postojaće i onda kad već svijeta stvari bude nestalo. Pred nama je jedan most: čula opažaju beton i željezo koji su teški mnogo stotina miliona tona, ali matematičar svojim duhovnim okom vidi kako su ove džinovske tvarne mase smjelo i tačno poređane po zakonima mehanike, matematike i nauke o konstrukciji, po onim zakonima kojima mora odgovarati svaki dobro sazdan most. Ukoliko je ovaj matematičar još i pjesnik, on će videti kako zakoni nose most; ako bi ljudi hteli da vrše nasilje na zakonima, most bi se satro i srušio u rjeku — zakoni su bog koji taj most drži na svome dlanu. Aristotelo tako nešto naslućuje kad kaže da Platon pod idejom razumjeva ono isto što i Pitagora pod »brojem«, kad govori kako mi živimo u svijetu brojeva čime je, po svoj prilici, hteo reći da svijetom upravljaju matematičke postojanosti i pravilnosti. Plutarh kazuje da po Platonu »bog vazda njeguje geometriju«; ili, kao što Spinoza iskazuje istu misao: bog i opšti zakoni strukture i dešavanja jesu jedna i ista stvarnost. Otuda za Platona, slično kao za Bertrana Rasla, matematika je neobilazna predigra za filozofiju i njen najviši oblik; na vratima svoje akademije Platon je napisao riječi, koje nas opominju na Dantea : »Neka niko ne ulazi ko ne zna geometriju«
Bez ideja — bez uopštavanja, pravilnosti i ideala — svet bi nam se pojavljivao kao što se pojavljuje dijetencetu što je oči tek otvorilo: masa neuređenih i beznačajnih čulnih pojedinosti, jer značenje stvarima daju najpre klasifikacija i uopštavanje, otkrivanje zakona njihova postojanja i otkrivanje svrha i ciljeva njihove delatnosti. Moglo bi se reći i to da bi svet bez ideja ličio na gomilu naslova knjiga koji bi slučajno ispali iz nekoga kataloga, u suprotnosti prema istim naslovima koji su poređani prema svojim vrstama, prema svojoj vezi, i prema svom određenju. Takav svet bio bi kao sjenka na stjeni pećine, a ne kao stvarnost koja je napolju suncem obasjana i koja baca one fantastične i varljive sjenke (514). Otuda suština višega vaspitanja sastoji se u traženju ideja opštosti, zakona posljedičnosti i ideala razvitka. Iza stvari moraju se otkriti odnosi stvari i njihovo značenje, načini dejstva, zakoni i ideali kojima one služe i čiji su one odsjaj ; svoje čulno iskustvo moramo podijeliti i poređati pod vidom zakona i svrha, jer samo odsustvom takvoga poretka razlikuje se duh jednog slaboumnika od duha Cezarova.
Posle petogodišnjeg vježbanja u toj tajanstvenoj nauci o idejama, u toj umjetnosti pojimanja oblika koji su puni značenja i poimanja idealnih poredaka u slučajnom neredu osećaja, i posle petogodišnjega vježbanja u primenjivanju ovih principa na držanje čovjekovo i na upravljanje državom; poslije tako dugog pripremanja od ranoga detinjstva, pa kroz mladićske godine sve do zrelosti tridesetpetogodišnjaka, moglo bi se uzeti da će tako pripremani savršeni produkti vaspitanja biti dovoljno usavršeni da stave na se carski purpur i da počnu vršiti javne funkcije. Oni su svakako postali filozofi-carevi koji treba da čovječanstvo izbavljaju i da njime upravljaju! Ali, ah! — još duto ne! Njihovo vaspitanje još nije dovršeno. Jer, u osnovi, ono je bilo samo teorisko vaspitanje, i još mu je nešto drugo potrebno. Ovi doktori filozofije moraju odsad sa visina filozofije da slaze u niziske »pećine« ljudi i stvari, jer uopštavanja i apstrakcije nemaju vrednosti dokle god se ne ogledaju i provjere na konkretnom svijetu. Naši ispitivači treba bez protekcije da uđu u svet; treba da se mjere sa poslovnim ljudima, sa individualistima lakomim i jakim kao bik, sa snažnim i lukavim ljudima; treba da se utakmicom nauče čitati u knjizi praktičnoga života; treba da im se prsti opeku, a njihovi filozofski članci da dobiju rane na grubim realnostima sveta, i da u znoju svoga lica zaslužuju hleb svoj nasušni. I ta poslednja i najteža proba ima bez milosti da se produžuje kroz petnaest godina. Neki će se od ovih savršenih stvorova pod teretom satrti i u ovom poslednjem velikom izlučivačkom boju propasti, A oni koji ostanu živi, pravi pedesetogodišnjaci, trezveni i puni pouzdanja u sebe, trvenjem života oslobođeni od naučničke sujete, i sada naoružani svakom mudrošću, koji mogu da u isti mah daju samo tradiciju i iskustvo, kulturu i borbu za život, postaju najzad automatski vladaoci države.
Psihološko rješenje – PLATON

Tekst je preuzet sa wikibooks, neko je dosta loše preveo vjerovatno sa engleskog, ali moze poslužiti za poređenje sa sadašnjim stanjem društva i kao referenca.

Udruzivanje kao rjesenje

Juce sam pricao sa jednim kolegom. Ovo je otprilike sumarum onoga sto je rekao.

"godisnje moja firma plati nekoliko stotina hiljada poreza. ko nije dobrodosao u ovoj zemlji ako nisam ja. mi preduzetnici treba da se udruzimo i jedan mjesec ne platimo niti jedan porez. tako cemo postati PARTNERI u vlasti."

Vidite ovime sam dobio potvrdu svega o cemu stalno pricam.
1. To je rekao izuzetno visoko obrazovan covjek, ne budala
2. Ideja udruzivanja se budi
3. Problem ideje udruzivanja jos je uvijek oholost i nerazumjevanje drugih
4. Bas zbog oholosti, stavljamo svoje zelje na prvo mjesto
5. Prestali smo da se pitamo STA SU ZAISTA NASE POTREBE
6. Jos jedna potvrda da svi koji su navlasti su OHOLI bez obzira na stranku. To je tim ljudi koji se rotiraju i ne budite smjesni da jedan vas glas moze tome ista nauditi. Ljudi imaju osnovnu ljudsku potrebu da VJERUJU. Naucili su nas da vjerujemo u pogresne stvari.
7. Ne mora se neko slagati samnom, ne mora me voljeti. moze me cak mrziti. ali za tren, zastani, razmisli. Razmisli o ovome sto sam napisao. Razmisli kako si o ovome razmisljao/la zadnjih 20 godina. Pogledaj gdje smo sada...

vedran

Međunarodni dan mladih

Još od 1999 godine 12-ti avgust je uvršten kao međunarodni dan mladih od strane UN usvajanjem rezolucije 54/120. Slavi se- obilježava od 2000-te godine. Svrha ovog praznika kao i mnogih sličnih njemu je privlačenje pažnje na mlade, njihova prava, status i njihovu važnost u budućem razvoju čovječanstva. Osmišljen je kao dan koji privlači pažnju na teme povezane sa životom mladih. Širom svijeta se organizuju manifestacije, takmičenja, sajmovi, kulturni događaji, koncerti i druge manifestacije. 2009-te godine tema proslave bila je Samoodrživost: naš izazov. Naša budućnost. (SUSTAINABILITY: Our Challenge. Our Future.)

Naime, podaci iz 2007-me godine govore da 25% radne populacije čovječanstva su mladi ljudi koji su 40% nezaposleni. U budućnosti, zajedno sa krizom, porastao je broj nezaposlenih a time i broj mladih koji su ostali bez posla. Naravno, procenat nezaposlenosti govori nam samo dio priče, naročito što većina nezaposlenih živi u tzv zemljama u razvoju. Za njih je neformalan, neosiguran, niskonadnični rad normativ a ne iznimka.
Mladi judi su se pokazali kao važni partneri za razvoj samoodrživosti. Uključeni su u međunarodne forume kao što su “Commission on Sustainable Development” i pomogli su sopstvenim vladama da formulišu strategije za redukciju siromaštva i mnoge druge polise i inicijative.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, podaci su poražavajući. Prema anketi o radnoj snazi 2007-me godine, nezaposlenost mladih u BiH je 58% i jedna je od najvećih u regionu. Pored toga postoji standardna propaganda da mladi nisu zainteresovani za promjene i da mladi nemaju ideje. Pitam se koliko mladih uopste ima uvida u ove podatke i koliko mladih ljudi zaista zna za ovakve ili slične organizacije? Koliko mladih uopste ima viziju kome da se obrati za oživljavanje ideja? Koliko su te organizacije u nas korumpirane? Koliko i kako bi se ovo moglo implementirati u ideje ove strane? Namjerno sam, rekao “propaganda”. Od malih nogu nas se uči da je kod nas teško i da je neizvodivo bilo šta. Logično što mladi mogu o tome misliti je – ovdje nema života! Jedna stara japanska mudrost kaže “hiljadu puta izgovorena laž od strane hiljadu ljudi ostaje – laž”, jedna druga mudrost kaže “Ako se laž ponovi dovoljno mnogo puta, postoji mogućnost da se u nju povjeruje.- Edward Wadie Saïd”. Biće da se nama u globalu sviđa najviše ova druga…

POLUAUTOMATSKI ODSTRANJIVAC STRESA

Prica o divljoj svinji

"Divlju svinju mozes uhvatiti tako sto ces naci pogodno mjesto u sumi gdje ces ostavljati kukuruz. One ce naci kukuruz i svaki dan ce dolaziti da ga jedu. Kada ih naviknete da dolaze svaki dan, postavite jednu stranu ograde na mjestu gdje svinje dolaze. Kada se naviknu na ogradu, dodajte sledecu stranu sve dok ne dodate poslednju stranu ograde na kojoj cete staviti kapiju.Divlje svinje koje su se sada vec navikle na ogradu, slobodno ce ulaziti kroz kapiju u ogradjeni prostor da jedu besplatan kukuruz. Tada, jednostavno zalupite vrata i uhvatili ste citavo krdo. Iznenadno, svinje shvataju da su izgubile slobodu. Pocinju da trce unutar ograde, trce i trce, ali nemaju kud. Ubrzo nastave da jedu besplatan kukuruz. Ubrzo zaborave kako su se hranili, slobodni, u sumi, prihvataju zatocenistvo..."

Ovo je omiljena prica korporativne Amerike koja je "zarobila" vecinu Amerikanaca preko televizije uceci ih iz godine u godinu kako da budu "cool" Amerikanci. Kupuju na kredit. Stavljaju pod hipoteku kucu, auto... Idu u soping u stilu, dok ne popadaju (until they drop). Onda jednog dana korporativni masteri ih uce kako da izadju iz duga tako sto idu konsultantu za duznike koji uzima jos vise od zaradjenog novca da bi im pomogli da isplate dugove.

Korporacije ne grade zidove/ograde da uhvate ljude. Oni bacaju mrezu na ljude, koja se zove reklamiranje (advertising). Mamac je TV sou program koji ljudi gledaju postepeno popustajuci pred reklamama koje im govore kako trebaju potrositi ustedjevine da bi bili prihvaceni, na novi auto, novi TV set, ispravnu odjecu i tako u beskonacnost. Kasnije, kada zapadnu u dugove, korporacije vole da ispricaju pricu o dvljim svinjama. Pitanja koje postave su "Zasto ne radis za sebe i svoju porodicu? Zasto nisi nezavistan kao sto bi trebao biti? Zasto zelis nesto besplatno?"

Rijetko vidjamo predstavnike korporacije da je gladan. Ali zato oni dodju da mole vladu da ih spasi od bankrota, istovremeno, kao prava svinja, nagradjujuci sebe i ostale prijatelje svinje milionskim bonusima dok 25% americke djece ide u krevet gladno.
Molim Vas, ispricajte djeci i njihovim roditeljima pricu o divljoj svinji.

poslala:
Mitch Mich
http://www.facebook.com/?ref=logo#!/profile.php?id=100001094343064&ref=ts

preveo sa engleskog: 
vedran

Stap, dva stapa

Moc ujedinjenosti
(stara indijanska prica)

Umiruci starac pozvao je svoje ljude da se okupe oko njega. Svakome od njih podijelio je po jedan stap.
"Polomite stap" - rekao im je.
Sa malim naporom svi su uspjeli da polome svoje stapove na pola.
"Eto kako je to kada je jedna dusa sama bez ikoga na svijetu, lako moze biti slomljena!"
Starac tada podjeli ponovo svakome po jedan stap i rece: "stavite stapove u grupe od dva i tri stapa zajedno. Probajte sada da ih slomite!".
Naravno, niko nije mogao slomiti stapove kada su bili u snopu.
"Eto kako zelim da zivite kada ja umrem"
Starac se nasmjesi.
"Snazni smo kada stojimo uz drugu dusu. Kada smo jedni s drugim, ne mozemo biti slomljeni"


Trebamo veliko clanstvo. Samo tako mozemo biti dovoljno snazni. Samo tako mozemo nesto ostvarivati.

Americki san

Zapadoh tako u diskusiju sa covjekom koga znam preko neta. Zivi on u Njujorku, ozenjen, trece dijete dobio. Pricao ja njemu o Titovom socijalizmu a on ne da rijec cuti. Pa dobro, pustim ja njega da se on naprica kako je super kod njega. Minimalna satnica 7$, svak ziv radi po 12 sati da bi "stigao" sve rate kredita jer naravno gleda da ima sto vecu kucu u kojoj ce zivjeti. Nedavno kupio napola strunuti BellAir eto da bi nasao izgovor da se vise druzi sa sopstvenom djecom rekonstruisuci ga. Za taj krs je dao 2000$. Ja mu velim kod nas takvih krseva imas u svakoj rijeci za dzabe :P. Poslao mu i sliku dzipsija, u to upregnut konj i tako to... Naravno, nije tu kraj, planira da naruci nov motor za tu starudiju sto okvirno racuna da ce ga izaci 8000$. I tako pricamo mi o zdravstvu, veli on da kad se zena porodi, prirodnim putem to kosta par "iljadarki". U zavisnosti od osiguranja koje imas, to placas u potpunosti, parcijalno ili ti je pokriveno osiguranjem. Uglavnom dobar dio populacije nema odakle placati to osiguranje. Cijene nekretnina su prilicno visoke u odnosu na nase i ono sto se tamo nudi. Nasalim se ja pa mu velim da je americki san "kako zaraditi prvi milion" a balkanski san "kako naci dobro placen posao gdje se nista ne radi". Onda mi on sasvim ozbiljno objasni sta je za njega americki san. Veli da bi najvise na svijetu volio izmisliti neki novi proizvod i prodati ga u velikoj seriji, a la frizider eskimima. Onda kada bi postao bogat, pomagao bi siromasnima. Onda sam mu rekao da ga ne razumijem jer prvo zeli da prevari sirotinju a onda da joj pomaze. Zasto tako razmislja? Nije mi dao nikakav odgovor vec je izvrdao. Dosao sam do zakljucka da je to neka vrsta bolesti americkog drustva. Zamisli covjeku odsjeces nogu i onda mu prodajes povoljno protezu za nogu? Bolesno! I kakva sreca iz toga moze proizici a da ne pricamo o unutrasnjem ispunjenju licnosti. Ali i to je sistem, 3% ljudi ostvari san i zivi ga. Ostalih 97% SANJA san i obezbjedjuje onih 3% lagodan zivot. Da ne sanjanju bili bi nesrecni. San
dodje kao UTJEHA. 

Neko ce reci, dobro, opet u "Ameriki" obican radni narod bolje zivi nego mi. To je tacno. Narocito kad pogledate koliko je drzava siromasno zahvaljujuci toj istoj zemlji. Mozda vam nije poznato ali svake godine milioni i milioni meksikanaca prelaze granicu u potrazi za poslom. Neki ilegalno, ali mnogi CAK PLACAJU VIZU sto im ne garantuje posao. Mnogi stradaju na putu do Amerike a neki stradaju na poslu. Naravno nikakvo osiguranje. Eto na cemu se bazira americki san. Dakle nadji milione budala da rade za tebe i neka dobijes samo dolar po glavi svaki dan to ti je milion dolara svaki dan!

Pitao sam se gdje smo mi u BiH u toj prici... Gledao sam firme oko sebe koje "ono kao posluju", izvoze... Bi mi to interesantno jer vidjeh da rade u smjenama, dakle ima posla. Ali para - slaba vajda... Pitao sam se zasto, ali vjerujem da vec vidite povezanost sa americkim snom... Nas radnik radi za mnogostruko nizu satnicu nego radnik na zapadu. Sve je jeftinije. Cak, posto se radi o izvozu, ovaj rad je oslobodjen PDV... Dakle nasi vajni drzavnici su kupili socijalni mir, dali zaposlenje a onda od tih siromaha uzmu PDV kroz njihovo kupovanje potrepstina. Posmatrao sam "susjedne nam zemlje". Primjetio sam da je Crna Gora dobar dio svoje imovine raskucila, prodavsi je Rusima. Zasto to samo njihovi vladari znaju, vrijeme ce pokazati. Cijene ljetovanja su skocila i to znatno u odnosu na hrvatsku, postali su cak i skuplji. Dobar dio nasih ljudi iz BiH ide tamo da radi na gradjevini. Srbija se gusi pritiscima NATO snaga da je sto bolje razjedini i ucjenjuje. Naravno politicari se drze kao nekog ponosa malo puste da padne krv medju obicnom rajom pa onda izpod zita naprave koji dil. Sve manje su vlasnici svoje djedovine, kako vrijeme odmice. Fabrike koje su bile uspjesne, propale su, nisu se prilagodile, vec su sluzile za kupovinu socijalnog mira godinama... Ljudi poput Miskovica DRMAJU... Hrvatska se okrenula u potpunosti turizmu, zapostavivsi svoju  poljoprivredu, pa svake godine imaju "guzvu na putu" - seljaci protestvuju jer ih je i ove godine neko... Bacili su se u trgovinu. Tu su zvucna imena poput Keruma i Peveca. Eto nekidan citam, Pevece uhapsili zbog izdavanja mjenica bez pokrica... Nije bas neka sreca dakle... A turizam, kako koja godina... A onda mi pogled odluta malo dalje... Slovenija... Onda se sjetih prica kako je propala tuzlanska mljekara i kako sada pravi ALPSKO MLIJEKO. Tuzla na Alpama -zamisli! Da ne povjerujes! Tu su i neki veliki tenderski poslovi. Pola Banja Luke su izgradile slovenacke firme naravno zaposlili su nase irgete, ne iz humanih razloge vec je nas irget jeftiniji. Sta ces, endemska vrsta... 

I tako malo se poceses po glavi pa onda vidis gdje lezi taj cuveni prosperitet i velike plate... Malo zgazis nekog slabijeg od sebe, natjeras ga da radi polu za dzabe. Onda posto je covjek na izdisaju, ponudis mu super povoljne kredite koji su sa super "povoljnimduplovecimkamatama" nego u maticnoj zemlji, das mu san, san da i on moze kupiti kucu, stan, auto... Kako je nasa raja 
lako prihvatila kartice i automate. A tek onaj dio sto mozes u minus otplivati :)

Moja kcerka koja ima 7 godina je ubjedjena da njeni roditelji zaradjuju pare tako sto ubace karticu u automat i dobiju pare. Kako dobar posao :)
Nekako imam osjecaj da dobar dio stanovnistva isto tako misli. Ma nije da misli, ali taj SAN... Pravo zajebana stvar, taj san...

Budi li se neko iz sna?