Iluzije realnosti

Ljudi na svijet dolaze goli, prazni, bez religijskih i tradicijskih ubjedjenja. Ubrzo nakon rodjenja, od momenta kada smo svjesni svijeta oko sebe, pocnemo ga upijati. Upijati njegovu presliku, roditelja, prijatelja, drustva opcenito. Odstupanje od ovog odraza u ogledalu izaziva trvenje, razorni psiholoski pritisak na nas i nasu svijest. Savremene drzave poput SAD (USA) u dobroj mjeri su zapocele proces "programiranja" pojedinca. Da! Programiranja kao sto se programira racunar. Savremenom drustvu ne treba slobodna svijest. Potrebna mu je preslika mravinjaka gdje svaki mrav bez pogovora obavlja svoj posao. Mi vjerujemo u svinjske gripe, terorizam, finansijsku krizu, politiku, crkvu kao jedini pravi spas, iako je ubila milione nevinih, ljudi još uvijek vjeruju. Da, mi u sve to vjerujemo ali ipak, neki unutrasnji glas nam govori da sve to nije istina. Jedino sto zaista postoji nije kolektivni osjecaj vec ono sto osjecamo pojedinacno. Na ovaj nacin smo razvili dvostruku svijest - licnu i kolektivnu. Ovo cesto stvara razdor unutar nas samih i cini nas duboko nesrecnim. Upravo ta nesreca nam je pogonsko gorivo da trazimo posao sa vecom platom, da radimo vise i da kupujemo nove stvari. Kupis novu haljinu jer vjerujes da ces biti srecna, kupis novi auto, odes na daleko putovanje... Ali zar to nije bjezanje od stvarnosti jer frustracija je i dalje prisutna?
Problem je dakle u vlastitim razmisljanjima. Strah nas je odreci se programiranog razmisljanja jer smo nauceni da ako ih slijedimo da cemo biti nagradjeni. Strah nas je jer takav sistem nam obezbjedjuje materijalna dobra, obezbjedjuje zivot. Niko nas ne uci ili "programira" jednostavnosti koju smo dobili rodjenjem. Jedino sto znamo je maska stvarnosti i njene lazne vrijednosti. 
Ako se upustimo u dublje razmisljanje na tu temu uvidjamo da mi zivimo u zatvoru...


Jedno je sigurno, a to je da covjek mora pruziti ruku covjeku, ne bi li izasli iz "mrtve petlje" (dead loop)!