Psihološko rješenje – PLATON

Pa šta bi trebalo da se radi?
Moralo bi se time početi »da se svi građani koji su stariji od deset godina pošalju na njive, a njihov podmladak da filozofi uzmu pod svoje okrilje, da bi ga sačuvali od rđavih navika njegovih roditelja« (540). Ne može se nijedna utopija izvesti dokle god mlade ljude na svakom koraku kvari primjer njihovih roditelja. Najprije treba očistiti zemljište koliko god se to može. Bilo bi sasvim moguće da kakav prosvjećen vladar da nekome punu moć da u jednom dijelu ili u jednoj koloniji njegove države učini takav početak. Jedan vladar je to i učinio, kao što ćemo još vidjeti. Svakome detetu, i to odmah u početku, morale bi se svakako pružiti iste mogućnosti obrazovanja; ne može se unapred reći gde će izbiti svetlost obdarenosti ili genije, i zato se ona mora nepristrasno tražiti svuda, u svakom sloju društvenom i u svakoj rasi. Prvi korak na novom putu jeste opšte obrazovanje.
U prvih deset godina vaspitanje treba da bude pretežno tjelesno. svaka škola treba da ima svoje vježbalište i igralište, igra i sport treba da ispunjavaju cijeli nastavni plan, i otuda će djeca u ovom prvom desetljeću dovoljno nagomilati zdravlja, da svaku medicinu učine izlišnom. »Računati na pomoć medicinske nauke, jer su ljudi u neradnom i raskošnom životu izazvali u sebi, kao močvara, rđave sokove i isparenja ... nadimanja i nazebe ... zar to nije sramno? ... Ranije, ljekari se nisu služili sadanjim načinom isceljivanja koji bolesti njeguje i održava čoveka u bolesnom stanju: on prije služi produživanju nego li isceljivanju bolesti.« A to je bezumno držanje lijenih bogataša. »Ako je obolio kakav tesar, on uzme od ljekara neki lijek za povraćanje da se na taj način oslobodi od svoje bolesti, ili nešto da se pročisti, ili daje da mu se nešto spali ili izreže, i tako ozdravlja. Ako li bi mu ko preporučivao dužu njegu, i da glavu treba da omotava oblozima, ili mu davao slične savjete, on bi mu odmah odgovorio da nema vremena za bolovanje, i da mu ništa ne koristi takav život u kojem bi morao paziti samo na svoju bolest i zanemarivati svoj pravi posao; takvom ljekaru on bi tako odgovorio i oprostio se s njim, pa bi se vratio svom načinu života, i ako bi ozdravio, on bi i dalje živio i svršavao svoje poslove, a ako mu tijelo ne bi moglo podnositi napore, on bi umro, i s tim je kraj« (405—406). Ne možemo podizati nikakav narod u kome bi bili samo simulanti i invalidi; ostvarivanje utopije treba da počne u tijelu ljudi. Ali, same atletske i gimnastičke vežbe učinile bi ljude jednostranima. »Pa kako da nađemo blagu prirodu koja u isti mah ima i veliko srce? — Jer blaga priroda i priroda s velikim srcem stoje u suprotnosti jedna prema drugoj« (375). Ne želimo nikakvu naciju u kojoj bi bili samo rvači koji se bore za nagradu i teške atletske snage majstora. Možda će naš problem riješiti muzika; ona dušu uči harmoniji i ritmu, i, šta više, osnovima pravednosti, jer »može li harmonično obrazovano biće biti nepravedno? ... Nije li, Glaukone, muzičko vaspitanje baš zato tako moćno što ritam i harmonija silaze u dubinu duše, i vrše na nju najjači uticaj na taj način što unose u nju plemenito držanje, i tako stvaraju plemenita čoveka...?« (401; Protagora, 326). Muzika uobličava karakter, i prema tome, uzima učešća u formiranju socijalnih i političkih djela. »Damon kaže, i ja u to verujem, kad bi se izmjenile vrste muzike, da bi se s njima izmjenili i osnovni zakoni država.«
Muzika je dragocjena umjetnost, ne samo stoga što oplemenjuje osjećanje i karakter, nego i zato što održava i vaspostavlja zdravlje. Ima bolesti koje se mogu iscjeliti samo posredstvom duha (Harmid, 175) ; tako su koribantski sveštenici divljom svirkom frula iscjeljivali histerične žene, i to na taj način što su ih potsticali na neprestano igranje, dok ne bi od umora pale na zemlju i zaspale, a kad bi se probudile, ustale bi zdrave. Takvim metodama dostižu se i umiruju nesvjesni izvori ljudskoga mišljenja, i u tim praizvorima delanja i osjećanja ima genije svoj korjen. »Niko u svjesnom stanju ne dospjeva do istinskoga i bogodanoga gledanja, nego prije onda kad mu je moć razuma okovana u snu, u bolesti, ili u zanosu«; prorok (mantis) ili genije srodan je s onim koji je opsjednut (manikos), u zanosu (Fecar, 244).
Tako Platon hodi dalje i dolazi do značajne anticipacije »psihoanalize«. Naša politička psihologija zato je tako zbunjena što nismo dovoljno proučili razne požude i instinkte čovjekove. Snovi mogu da nam pruže ključ kojim ćemo ući u neke finije i manje shvatljive naklonosti ljudske. »Za neke nenužne pohlepe i požude drži se da se sukobljavaju sa zakonom i poretkom; one su, doduše, svakome urođene, ali ako se podvrgnu kontroli zakona i boljih umnih žudnja (»sublimiraju se«), onda one kod nekih ljudi ili potpuno iščezavaju, ili ostavljaju samo male ili veoma slabe tragove; naprotiv, kod drugih one postoje u većem broju i razvijaju veću snagu... Ja mislim naročito na one požude koje se bude kad umna i blaga snaga duše (»cenzor«) spava, a ustaje životinjska i divlja snaga, i stresa san, i hita da se oslobodi i svoje požude da zadovolji. U takvom stanju, razularena i lišena svakoga stida i uma, ona se ni od čega ne usteže i sposobna je za sve. Ona nimalo ne preza od toga da i rođenu majku obilježi, ili ma koje drugo biće, bio to čovjek, bog ili životinja... Naprotiv, kad je čovjek svoju dušu doveo u zdravo stanje i zglasio sve žice svoga bića, pa legao da spava... pošto je svoje požude ni suviše ni premalo nego dovoljno stišao da ih uspava... onda će se najmanje izvrći opasnosti da postane igračka ćudljivih vizija ... U nama svima, čak i u onim ljudima za koje se čini da su sasvim umjereni, nahodi se sakrivena takva opasna, i divlja, i poretku protivna priroda, i ona se javlja u snovima« (571—572). Muzika i mjera daju duši i telu ljupkost i zdravlje, ali prekomjerna muzika je isto tako opasna kao i prekomjerna atletika. Biti samo atlet znači gotovo isto što i biti divljak, i KO je samo muzičar taj se i suviše raznježava i postaje »mekši nego što je to potrebno« (410). Jedno i drugo treba da je spojeno; ali, posle šesnaeste godine individualno bavljenje muzikom zabranjuje se, mada se horsko pjevanje i zajedničke igre njeguju kroz cijeli život. I muzika ne treba da se njeguje samo kao muzika, nego treba da se uzima kao pomoćno sredstvo da se gradivu koje čovjeka ponekad odbija, a to je gradivo matematike, istorije i prirodnih nauka, da privlačan oblik; nema nikakva razloga da se ove za omladinu teške studije ne olakšavaju i ne polešpavaju stihovima i pevanjem. Čak i u tom obliku ne smiju se studije naturati dušama koje ih ne mogu savladati: do izvesnih granica treba da vlada liberalan duh.
»Što pripada računanju, geometriji, i spremanju svega onoga što prethodi dijalektici, to treba već i dječacima da se predaje, ali bez ikakvoga primoravanja da uče, jer slobodan čovjek ne treba da stiče saznanja na ropski način... Znanje koje je stečeno pod pritiskom ne može se u duhu održati. Zato ne pravite nikakav pritisak, nego pustite da prvo učenje bude neka vrsta igre, jer ćete na taj način najpre saznati za što je koga priroda odredila« (536).
Sa duhovima koji su odrasli bez pritiska, i sa tijelima koja su ojačana sportom i svakovrsnim vježbama u čistom vazduhu, naša idealna država imala bi sigurnu psihološku i fiziološku osnovu, dovoljno široku za svaku mogućnost i svaki razvitak. Ali, mora se stvoriti i jedna moralna osnova, članovi zajednice moraju činiti jedinstvo; oni se moraju naučiti da se uzajamno dopunjuju, i da budu dužni da jedni s drugima održavaju izvesne prijateljske veze. Međutim, kako ćemo ljude koji su od prirode srebroljubivi, zavidni, svadljivi, i čulni, privoljeti na to da se učtivo ponašaju? Da li svudaprisutnom batinom policije? To je gruba, skupa, i izazivačka metoda. Ima bolji put, a taj se sastoji u tome da se kao svetinja utvrdi to da moralne pretpostavke zajednice vuku svoje poreklo od jedne natprirodne moći. Moramo imati religiju.
Platon je uvjeren da narod ne može biti velik dokle god ne vjeruje u boga. Čiste kosmičke snage, ili prva pranačela, ili član vital, koji ne bi bili nikakve ličnosti, jedva bi mogli čovjeka potsticati na nadanje, na odanost ili na žrtvu; onima koji se nalaze u nevolji oni ne bi mogli pružiti nikakve utehe, i onima u iskušenju ne bi dali nikakve hrabrosti. Ali, živi bog sve to može, i samoživa individualista on može pokrenuti da svoju lakomost svede na manju mjeru i da savlada svoje strasti, ili da ga uplaši. I ta mogućnost postaje još veća onda kad se sa vjerom u boga spoji vera u ličnu besmrtnost, jer uzdanje u drugi život daje hrabrosti da umiremo i da podnosimo smrt svojih dragih; KO se bori s vjerom, taj je dvostruko naoružan. Uzmimo da se naša vjera ne može osnivati na tome da je bog najzad samo ostvareni ideal naše ljubavi i nade, i da duša umire kao svirka s instrumentom koji joj je davao oblik, ipak nam to odista ne bi škodilo (te misli, koje potsećaju na Paskala, nalaze se u Fedoku) kad bismo verovali, i to bi nama i našoj djeci moglo da donese neizmjerne koristi.
Jer, mi ćemo zacijelo dospjeti u teškoće ako želimo da prostom razumu svoje djece objasnimo i opravdamo sve stvari. Mi ćemo doživjeti naročito teška vremena kad ona dostignu dvadesetu godinu života, i podvrgnu se prvom ispitivanju onoga što su naučila u svim godinama zajedničkoga vaspitanja. Tada će se preduzeti bezobzirno presijavanje, koje bi se moglo nazvati i »veliko izlučivanje«. To ispitivanje neće biti nikakav samo akademski ispit, ono će biti i praktično i teorijsko; »na tom ispitu tražiće se i napori, i bolovi, i borbe« (413). Svakoj vrsti obdarenosti pružiće se prilika da se pokaže, i svaka nesposobnost iznjeće se na svjetlost. Oni koji su propali, određuju se za privredne zadatke naroda; oni postaju poslovni ljudi, pomoćnici, fabrički radnici, i ratari. Ispit se vrši nepristrasno i bez obzira na lice; da li će neko postati gazda ili filozof, to se neće rješavati ni monopolizacijom prilika ni srodničkim zaštićivanjem ; izbor će biti demokratskiji no demokratija.
Oni koji polože ovaj prvi ispit vaspitavaju se dalje u daljih deset godina tjelesno, duhovno, i prema osobinama svoga karaktera. I onda se podvrgavaju drugom ispitu, koji je mnogo stroži nego prvi. Oni koji ovaj drugi ispit ne polože postaju pomoćni radnici, izvršilačke snage i oficiri države. I baš pri ovim velikim izlučivanjima moraće se upotrebiti najveća vještina uvjeravanja da bi se izlučeni mogli privoliti na to da se pribrano i mirno predaju svojoj sudbini. Jer, šta bi veliku množinu onih koji su izlučeni na prvom stepenu i ovu manju, ali snažniju i obdareniju, grupu onih koji su izlučeni na drugom stepenu trebalo da spreči da se ne sjedine i razbiju našu utopiju, tako da od nje ne preostane ništa drugo do sve to bleđe i bleđe sećanje na nju? Šta bi ih trebalo da spreči da mjestimice ne donesu nov poredak u kojem bi ponovo vladali samo gomila i nasilje, i koji bi opet iznio na pozornicu otužnu komediju tobožnje demokratije, da capo ad nauseam? Naše jedino spasenje biće onda religija i vjera; i zato ćemo ovim mladim ljudima morati reći da su klase u koje oni ulaze donesene voljom božjom i da su neminovne — i sve njihove suze ne mogu izbrisati nijednu riječ rešenja. Pričaćemo im priču o metalima:
»Građani... vi svi koji pripadate našem gradu, vi ste, istina, braća, ali bog koji vas je stvarao onima između vas koji su sposobni da vladaju primešao je zlata kad su dolazili na svijet, i zato su oni najdragoceniji, pomoćnim snagama primešao je srebra, a zemljoradnicima i ostalim radnicima željeza i bakra. Ali, kako ste vi svi srodni... mogao bi se ponekad i od zlata roditi srebren i od srebra zlatan potomak, i tako i svi drugi od drugih. No, ako bi koji od vaših potomaka bio od bakra ili od željeza, bog naređuje da ne smijete prema takvome imati nimalo samilosti, nego ga morate dodjeljivati samo na ono mjesto koje odgovara njegovoj prirodi, t. j. da bude radnik i ratar; tako isto treba da radite i onda ako bi se među ovima rodio KO u kome bi se pokazivalo zlato ili srebro. Takav treba da bude poštovan i uzdignut među vladare ili pomoćne snage. Dok tako željezo i bakar budu pazili na se, nema toga proročišta koje bi izjavilo da će grad propasti« (415).
Ova »carska priča« možda će nam pomoći da u izvođenje svoga plana unesemo približno opšti sporazum.
A šta treba da bude s onim srećnicima koji su preostali pri gornjem odabiranju? Njima će se predavati filoyofija. Oni su dotada navršili trideset godina; ne bi bilo mudro učinjeno da im se filosofska hrana »suviše rano dala ... jer kad mladi ljudi prviput okuse filosofije, onda oni raspravljaju kao da se radi samo o šali, i protivreče jedni drugima i uzajamno se pobijaju... kao mladi psi, koji s uživanjem kidaju sve stvari što im se u blizini nađu« (539). Ovo dragoceno uživanje, filosofija, sastoji se u glavnom iz dve stvari: iz jasnoga mišljenja ili metafizike, i iz mudroga vladanja ili politike. Otuda ono što naša mlada elita treba najpre da uči jest jasno mišljenje. U tom cilju ona će studirati učenje o idejama.
Ali, ovo znamenito učenje, iskićeno i pomračeno Platonovom fantazijom i pjesničkim sklonostima, pretstavlja za modernog ispitivača težak lavirivt, a i one koji su preostali posle ponovnog presijavanja moralo je dovoditi pred nov, mučan ispit. Ideja jedne stvari mogla bi da bude »opšta pretstava« one klase kojoj ta stvar pripada (ideja o Petru, Pavlu ili Jovanu bila bi onda »čovjek«) ; ili bi se mogla sastojati u zakonu ili u zakonima prema kojima se neka stvar ponaša (ideja o Pavlu bila bi onda svođenje cjelokupnog njegovog ponašanja na »prirodne zakone«) ; ili bi mogla da bude potpuna svrha i ideal prema kojem se razvijaju neka stvar i njen rod (ideja o Pavlu bila bi u ovom slučaju Pavle Utopije). Najviše je verovatno da »ideja« znači sve to: pojam, zakon i ideal. Iza površinskih pojava i pojedinih stvari, s kojima se naša čula sretaju, ima opštosti, zakonitosti i pravaca razvitka koji se, istina, ne mogu opažati našim čulima, ali se mogu dokučivati umom i mišljenjem. Ovi pojmovi, zakona i ideali postojaniji su i zato »stvarniji« nego li čudno opažanje pojedinih stvari u kojima ih mi dokučujemo ili ih iz njih izvodiio. Čovjek je postojaniji nego li Petar, ili Pavle, ili Jovan; ovaj krug ovde nastaje iz kretanja moje olovke i iščezava kad je izbriše moja guma, ali pojam kruga večno će postojati. Ovo drvo stoji, a ono pada; ali, zakoni koji određuju koja će tijela pasti, kada i kako, nemaju početka, oni postoje u sadašnjosti, i postojaće u večnosti. Ima, kao što bi rekao plemeniti Spinoza, jedan svet stvari koje se opažaju čulima, i jedan svet zakona koji se otkrivaju mišljenjem; mi ne vidimo zakon obrnuto proporcionalnih kvadrata, ali on je ipak tu i svagde, postojao je već prije nego je bilo stvari, i postojaće i onda kad već svijeta stvari bude nestalo. Pred nama je jedan most: čula opažaju beton i željezo koji su teški mnogo stotina miliona tona, ali matematičar svojim duhovnim okom vidi kako su ove džinovske tvarne mase smjelo i tačno poređane po zakonima mehanike, matematike i nauke o konstrukciji, po onim zakonima kojima mora odgovarati svaki dobro sazdan most. Ukoliko je ovaj matematičar još i pjesnik, on će videti kako zakoni nose most; ako bi ljudi hteli da vrše nasilje na zakonima, most bi se satro i srušio u rjeku — zakoni su bog koji taj most drži na svome dlanu. Aristotelo tako nešto naslućuje kad kaže da Platon pod idejom razumjeva ono isto što i Pitagora pod »brojem«, kad govori kako mi živimo u svijetu brojeva čime je, po svoj prilici, hteo reći da svijetom upravljaju matematičke postojanosti i pravilnosti. Plutarh kazuje da po Platonu »bog vazda njeguje geometriju«; ili, kao što Spinoza iskazuje istu misao: bog i opšti zakoni strukture i dešavanja jesu jedna i ista stvarnost. Otuda za Platona, slično kao za Bertrana Rasla, matematika je neobilazna predigra za filozofiju i njen najviši oblik; na vratima svoje akademije Platon je napisao riječi, koje nas opominju na Dantea : »Neka niko ne ulazi ko ne zna geometriju«
Bez ideja — bez uopštavanja, pravilnosti i ideala — svet bi nam se pojavljivao kao što se pojavljuje dijetencetu što je oči tek otvorilo: masa neuređenih i beznačajnih čulnih pojedinosti, jer značenje stvarima daju najpre klasifikacija i uopštavanje, otkrivanje zakona njihova postojanja i otkrivanje svrha i ciljeva njihove delatnosti. Moglo bi se reći i to da bi svet bez ideja ličio na gomilu naslova knjiga koji bi slučajno ispali iz nekoga kataloga, u suprotnosti prema istim naslovima koji su poređani prema svojim vrstama, prema svojoj vezi, i prema svom određenju. Takav svet bio bi kao sjenka na stjeni pećine, a ne kao stvarnost koja je napolju suncem obasjana i koja baca one fantastične i varljive sjenke (514). Otuda suština višega vaspitanja sastoji se u traženju ideja opštosti, zakona posljedičnosti i ideala razvitka. Iza stvari moraju se otkriti odnosi stvari i njihovo značenje, načini dejstva, zakoni i ideali kojima one služe i čiji su one odsjaj ; svoje čulno iskustvo moramo podijeliti i poređati pod vidom zakona i svrha, jer samo odsustvom takvoga poretka razlikuje se duh jednog slaboumnika od duha Cezarova.
Posle petogodišnjeg vježbanja u toj tajanstvenoj nauci o idejama, u toj umjetnosti pojimanja oblika koji su puni značenja i poimanja idealnih poredaka u slučajnom neredu osećaja, i posle petogodišnjega vježbanja u primenjivanju ovih principa na držanje čovjekovo i na upravljanje državom; poslije tako dugog pripremanja od ranoga detinjstva, pa kroz mladićske godine sve do zrelosti tridesetpetogodišnjaka, moglo bi se uzeti da će tako pripremani savršeni produkti vaspitanja biti dovoljno usavršeni da stave na se carski purpur i da počnu vršiti javne funkcije. Oni su svakako postali filozofi-carevi koji treba da čovječanstvo izbavljaju i da njime upravljaju! Ali, ah! — još duto ne! Njihovo vaspitanje još nije dovršeno. Jer, u osnovi, ono je bilo samo teorisko vaspitanje, i još mu je nešto drugo potrebno. Ovi doktori filozofije moraju odsad sa visina filozofije da slaze u niziske »pećine« ljudi i stvari, jer uopštavanja i apstrakcije nemaju vrednosti dokle god se ne ogledaju i provjere na konkretnom svijetu. Naši ispitivači treba bez protekcije da uđu u svet; treba da se mjere sa poslovnim ljudima, sa individualistima lakomim i jakim kao bik, sa snažnim i lukavim ljudima; treba da se utakmicom nauče čitati u knjizi praktičnoga života; treba da im se prsti opeku, a njihovi filozofski članci da dobiju rane na grubim realnostima sveta, i da u znoju svoga lica zaslužuju hleb svoj nasušni. I ta poslednja i najteža proba ima bez milosti da se produžuje kroz petnaest godina. Neki će se od ovih savršenih stvorova pod teretom satrti i u ovom poslednjem velikom izlučivačkom boju propasti, A oni koji ostanu živi, pravi pedesetogodišnjaci, trezveni i puni pouzdanja u sebe, trvenjem života oslobođeni od naučničke sujete, i sada naoružani svakom mudrošću, koji mogu da u isti mah daju samo tradiciju i iskustvo, kulturu i borbu za život, postaju najzad automatski vladaoci države.
Psihološko rješenje – PLATON

Tekst je preuzet sa wikibooks, neko je dosta loše preveo vjerovatno sa engleskog, ali moze poslužiti za poređenje sa sadašnjim stanjem društva i kao referenca.